Industrija instrukcija

Približava se još jedan novi kraj školske godine. Veselje za neke, ali i problemi za neke druge.

Neki učenici kojima pojedini predmeti ne idu morati će platiti instrukcije kako bi prošli godinu, ili položili maturu ako žele upisati fakultet.

Odlično za one koji daju instrukcije.

Taj posao su pretvorili u industriju.

Odlična zarada na osnovno-školcima od 5 razreda osnovne škole pa do završetka srednje škole.

Na fakultetima im posao malo teže ide. Za to nemaju niti dovoljno znanja, a niti energije za natjecanje sa dobrim studentima koji puno jeftinije daju instrukcije svojim mlađim ili ljenijim kolegama.

Na instrukcijama najbolje zarađuju oni koji svojim učenicima ne znaju, ili ne žele prenijeti znanje. Pa učenike ne nauče ni osnovne stvari. Te pri kraju godine takvim učenicima preporuče nekog svog kolegu kao odličan izbor za instruktora. A taj instruktor istim takvim svojim učenicima preporuči svog kolegu koji njega preporučuje.

Sve po dogovoru.

Što više loših učenika to veća zarada.

Od toga se izvući mogu samo oni kojima roditelji znaju objasniti matematiku, fiziku, kemiju biologiju ili neki drugi predmet, te oni koji imaju dovoljno upornosti za samostalno istraživanje nekog problema dok ga ne shvate.

Oni koji u osnovnoj školi ne shvate bit nekog predmeta više nikada ne mogu uhvatiti priključak za savladavanje tog problema bez instrukcija.

Sve to bi se moglo izbjeći u osnovnoj školi gdje bi učenici morali dobiti temelj za sve buduće znanstvene discipline. Ali malo je profesore koji znaju nešto objasniti djeci koja nisu u stanju sama proniknuti u tajne nekog problema, osobito matematičkih koji su temelj za sve druge znanstvene discipline.

Prema takvim učenicima učitelji su najčešće indolentni, te puno više vole učenike koji lako shvaćaju pojedini predmet. Oko njih se ne treba puno truditi. A oko onih drugih se i ne isplati truditi, ako se na njima želi zaraditi.

Ovakvih profesora obrazovne vlasti bi se mogle lako riješiti, samo kada bi za to imali interesa.

Dovoljno bi bilo uvesti ocjenjivanje učitelja i profesora, a ne samo učenika. Kada nekom učitelju više od 10 posto učenika ne prođe razred, ili ne položi maturu znak je kako takav profesor ne zna prenositi znanje, te mu treba preporučiti neki drugi posao. I to bi trebalo raditi i u osnovnim školama i u srednjim školama, a i na fakultetima. Drugo riješenje je razviti i uvesti kvalitetne obrazovne aplikacije za online obrazovanje kao usporedno riješenje obrazovanju u školi.

Na pojedinim fakultetima često se javljaju predavači nekih marginalnih predmeta koje predavači žele pretvoriti u najteže predmete, pa mnogi studenti nakon više pokušaja napuštaju fakultet i odlaze studirati u neki drugi grad gdje taj ispit polažu sa lakoćom. Kada bi imali čvrste kriterije i za odstranjivanje nesposobnih predavača tada nam sveučilišta ne bi bila na nivou afričkih sveučilišta koje danas vode nekadašnji strani studenti iz nesvrstanih zemalja koji su prije 40 godina studirali kod nas kao pripadnici afričke političke elite i koji su se isticali u ispijanju velike količine alkohola i u trošenju velike količine novca.

A dok nam se sveučilišta ne pomaknu prema gore na listi kvalitetnih svjetskih fakulteta ni srednje, a ni osnovne škole nam neće moći biti puno bolje.