Obrana Kupresa

Nakon što je Jure Francetić u operaciji Trio pokvario talijanske planove o osvajanju sve do Sarajeva tako što je sa svojom rnom legijom krenuo ja Jug i istok, umjesto da samo čeka Talijane oni su se 12. 7. 1942. naglo i bez borbi povukli iz svoje Zona II i III, kako bi se partizani imali gdje povući i reorganizirati. Crnogorski i sandžački partizani s područja Foče se kreću u talijansku zonu II i III, te osvajaju niz mjesta. Pokušavaju ući u Bugojno, ali procjenjuju kako to ne mogu te skreću prema Kupresu. Partizanska druga proleterska brigada rasporedila je svoje bataljune na cestu između Kupresa i Bugojna, te između Kupresa i Blagaja, čime su ga opkolile. Istovremeno su iz Prozoru nadirali prema Livnu. Crnogorske brigade su vodili velike borbe za Bugojno i Donji Vakuf, dok su Sandžačke brigade zauzele Prozor, Šuicu i Duvno. Prva i Treća partizanska brigada, uz pomoć Dalmatinaca su od 4. do 8. 8. 1942. zauzele Livno. Za opskrbu ovoliko brigada streljivom, granatama i bombama bilo je potrebno barem stotinjak kamiona, a to su mogli dobiti samo od Talijana koji su se 12. 7. 1942. naglo, bez borbi povukli iz svoje Zona II i III, pri čemu su partizanima ostavili ogromne količine oružja i streljiva, pa čak i tenkove, te stare avione.

Od 28. srpnja do 19. kolovoza 1942. godine 600 pripadnika Crne legije zajedno sa lokalnim ustaškim i domobranskim snagama pod zapovjedništvom Pukovnika Franje Šimića gotovo mjesec dana brani Kupres od četiri partizanske crnogorske brigade dobro naoružane oružjem i streljivom. Čisteći sela oko Kupresa partizani su 28. srpnja skoro ušli u njega. Tada je u pomoć došla Bobanova 3. bojna Crne legije iz Bugojna i nastojala se probiti u Kupres radi ojačanja garnizona. Petog kolovoza u zoru u protunapad su istovremeno krenuli 600 pripadnika Crne Legije iz Bugojna i borci iz Kupresa. Vještim manevrom uspjeli su odbaciti partizane prema Blagaju i oko četiri popodne ući u Blagaj. Protunapadom partizani su ih odbacili iz Blagaja, ali se Crna legija uspela spojiti i ojačati obranu Kupresa.

U isto vrijeme Talijani su u svojoj I Zoni s četnicima tjerali zaostale partizane s Biokova u operaciji Albia. te s planine Risnjak gdje partizani nisu slušali Titove zapovijedi o prebacivanju na sjever.

U slijedećem napadu na Kupres partizani su pokušali koncentričnim napadom likvidirati vanjsku obranu Kupresa i upasti u mjesto. Napad je bio predviđen za 21 sat 11. kolovoza. Napad su izvele 2. i 4. proleterska, 10. hercegovačka i 2. bataljun 3. proleterske brigade, bataljuni "Pelagić" i "Iskra" 3. krajiškog odreda i Kupreška partizanska četa - ukupno 13 bataljuna, odnosno nešto manje od 2.000 boraca. Zbog snažnog otpora branitelja i ubacivanja rezerve na mjesta prodora napad nije uspio. Dva bataljuna 4. partizanske brigade, koji su napadali s juga, preko Kupreškog polja, naišli su na otpor branitelja u selu Brdima, oko 4,5 km južno od Kupresa, ali su se brzo povukli. Povlačeći se kroz sela Olovo, Osmanlije, Zlosela i Vrila partizani su zapalili 46 kuća i štala i otjerali 461 govedo i 1762 ovce. Svitanjem branitelji kreću za njima u kolonama, podržani topničkom vatrom i zrakoplovima, dok su istovremeno ustaše iz Bugojna krenuli kako bi raščistili put za Kupres. Pred njima jedinice 2. proleterske brigade su se oko 9 sati povukle s Čardačice i Male Plazenice, a ostali prema Velikim i Malim Vratima i Malom Stožeru, te je pročišćen put od Kupresa prema Bugojnu.

Vrhovni partizanski štab se odlučuje za novi napad na Kupres 13./14. kolovoza sa 16 bataljuna, odnosno 2.400 boraca. Sve partizanske jedinice su se do deset sati navečer našle u borbi na prvoj crti kuća ili nadomak nje. Uslijedio je juriš na rovove, i utvrđene položaje na rubu grada, pri čemu su napadači pretrpjeli teške gubitke. Sustav obrambene vatre bio je veoma dobro organiziran i gust, sa efikasnom strojničkom i minobacačkom vatrom. Partizani su se uspjeli domoći prvih kuća uz pomoć bombaša koji su se probijali od kuće do kuće, ali ovi mjestimični prodori su brzo zaustavljani. Obrana je uspjela održati u svojim rukama najznačajnije objekte: silos, žandarmerijsku kasarni i Hrvatski dom, te nanijeti napadačima ozbiljne gubitke. Pukovnik Šimić sve vrijeme je čvrsto držao jedinice u svojim rukama, koordinirao obranu i intervenirao pričuvom na ugroženim sektorima. Zamjenik komandanta 4. proleterske partizanske brigade Špiro Mugoša probio se s jedinicama u Kupres, ali je odsječen i poginuo je zajedno sa svim kuririma. U zoru partizani se zbog teških gubitaka ponovno povlače. Tada ustaše ponovno kreću u protunapad, u lov na partizanske jedinice u povlačenju. U ovom napadu branitelji Kupresa imali su samo tijekom noći 13/14. 8. 135 izbačenih iz stroja, od kojih 33 poginula, 72 ranjenih i 28 zarobljenih, a partizani su samo tijekom te noći male 98 poginulih i 141 ranjena, prema vlastitom priznanju. Nakon ovog poraza partizani 20. 8. 1942. odustaju od daljnjih napada i okreću se prema Mrkonjić gradu i Jajcu.

Iako su branitelji na čelu sa Pukovnikom Šimićem bili brojčano višestruko slabiji grad je uspješno obranjen nakon što je u skoro mjesec dana ukupno tisuću partizana poginulo u bezuspješnim napadima. U ovim napadima partizani su zasigurno potrošili najmanje jedan kamion streljiva po svakoj bojni, a gdje su nabavili toliko streljiva nije ostalo nigdje zabilježeno. Nakon obrane Kupresa branitelji iz Crne legije su stekli veliko iskustvo i bilo bi logično da se u nju mobilizira 3.000 do 5.000 mladih vojnika, te tako tu postrojbu pretvoriti u diviziju, a ne stalno formirati nove postrojbe sa zapovjednicima bez iskustva. Međutim, Pavelić je volio nove vojnike mobilizirati u nove postrojbe.

Dok su ustaše branile Kupres od višestruko premoćnih partizana Talijani procjenjuju kako partizani imaju dovoljno prostora na sjeveru, te ih treba malo potjerati sa juga. Stoga 19. kolovoza 1942. Mihailović naređuje napad svojim četničkim jedinica na Foču koju je tada držala malobrojna posada NDH i Nijemaca, a što Talijanima nije odgovaralo. Nakon zauzimanja grada Foče i četničkog pokolja više tisuća civila u grad ulaze talijanske postrojbe, te sprječavaju protuudar ustaša i domobrana, čime je ovaj grad ponovno pripao Talijanima.

Nakon borbi za Kupres i Pukovniku Šimiću raste ugled među ustašama, te postaje General i zapovjednik obrane mostarskog područja. Zbog nerazumijevanja talijanskih strateških interesa i tajnih planova, a u nastojanju uništenja partizana General Šimić pokušava organizirati neke domobranske postrojbe u koje će Talijani imati povjerenje. Boraveći među Talijanima vrlo brzo shvaća njihovu dvoličnost, predviđa kako će Talijani promijeniti savezništvo, pa će zajedno s partizanima krenuti na Nijemce. Na to je upozoravao politički vrh NDH, ali umjesto opreza prema Talijanima Pavelić mu je među vojnike poslao doušnike, najčešće Luburićevce, koji su pratili njegov rad i javljali da li on možda sprema kakav preokret i kakav duh širi među svojim vojnicima.

Nakon uspješne obrane Kupresa Talijani vide kako im Crna legija kvari sve planove, te ih tužakaju Nijemcima za različite "zločine" nad njihovim saveznicima četnicima i civilima. Zbog tog njemački časnici za vezu preporučuju svom zapovjedniku, generalu Fortneru, da raspusti Crnu legiju jer ti zločini navodno štete njemačkim i hrvatskim interesima. Fortner se nije složio s time, ali je zbog zadržavanja dobrih odnosa sa Talijanima naredio razoružavanje i uhićenje pripadnika jedne satnije Crne legije koja je samoinicijativno namjeravala napasti Romaniju. Francetić je također od Nijemaca uhićen 25. kolovoza i slijedeći dan izručen lokalnim vlastima NDH sa preporukom da bude kažnjen zbog nekontroliranja svojih jedinica. Radi toga Pavelić ukida Crnu legiju, da bi ju uskoro obnovio pod imenom V stajaći djelatni zdrug. Pavelić je u dilemi, ako kazni najvećeg junaka mogli bi ga i najvjerniji suradnici prepoznati kao izdajnika, te odlučuje Francetića "šutnuti u vis" i tako ga odvojiti od terena, vjerujući kako će njegovi nasljednici biti poslušniji Nijemcima i Talijanima. Zbog toga je 26. kolovoza Francetića imenovao zapovjednikom svih "stajaćih djelatnih zdrugova" Ustaške vojnice. Zapovjedništvo Crnom legijom preuzima ustaški Pukovnik Ivan Stipković. Pavelić voda Francetića po Zagrebu, pa u posjet hrvatskim legionarima na istočnom frontu, te u posjet Adolfu Hitleru u Vinici. Pri tom je, u razgovorima, zbog neopreza i nepoznavanja Pavelićeve politike zastupao stavove kako Talijane treba napast i to ga je nešto kasnije stajalo glave. Kako ga političke šetnje nisu zanimale Francetić se odlučuje za povratak na ličko ratište gdje uskoro pogiba u avionskoj nesreći.