Početak II svjetskog rata

Nakon što se dogovorio sa Staljinom Hitler je odlučio napasti Poljsku 1. rujna 1939. čime je i službeno počeo Drugi svjetski rat.

Svi britanski čelnici odmah su utvrdili kako je cijela odgovornost za početak rata Hitlerova. Premijer Chamberlain emitirao je te večeri na britanskom radiju da „odgovornost za ovu strašnu katastrofu leži na plećima jednog čovjeka, njemačkog kancelara“. Chamberlain je tvrdio kako je Hitler naredio Poljskoj da dođe u Berlin s bezuvjetnom obvezom prihvaćanja bez pogovora točnih njemačkih uvjeta. Njegov ministar vanjskih poslova Halifax je ustvrdio kako je engleska savjest čista i da, gledajući unatrag, nije želio ništa promijeniti što se tiče britanske politike. Normalno, svoje savjete Poljacima o tvrdom odnosu Poljaka prema Nijemcima su prešučivali.

Prvih dana rata ubijeno je više od 5.000 njemačkih civila. U tom trenutku Njemačka je imala streljiva za 6 tjedana borbe, a zrakoplovstvo bombi za 3 mjeseca. Britanija i Francuska odmah Njemačkoj objavljuju ultimatum, a Hitler im odmah čak pet puta pred domaćom i svjetskom javnošću šalje poruke mira. Prvu ponudu su poslali Italija i Njemačka koji su 2. rujna 1939. dogovorile kako će održati posredničku konferenciju između sebe i Velike Britanije, Francuske i Poljske. To je, u suština bila ponuda za obustavu napada na Poljsku, ali su Britanci odbili, kao i dodatne četiri ponude. Kako Hitler nije bio siguran hoće li se i Staljin uključiti u napad na Poljsku još uvijek je bio zainteresiran za pregovore. A bojao se i toga da bi Britanci i Francuzi mogli odmah pokrenuti napade sa zapadna na Njemačku, iako to njima nije bilo ni na kraj pameti.

Zapadni mediji mirovne ponude prešućuju, te Britanija i Francuska 3 kolovoza Hitleru objavljuju rat, iako idućih 6 mjeseci nisu pokrenuli nikakve borbe, (osim nekoliko manjih francuskih pokušaja diverzantskih napada) uvjereni kako će se Hitler i Staljin oko Poljske potući. Tek su proglasili pomorsku blokadu, te je Velika Britanija do kraja rujna u Francusku prebacila oko 150 tisuća svježe mobiliziranih i neobučenih britanskih vojnika.

Dva tjedna nakon Njemačkoga napada i Staljin je napao Poljsku, vidjevši slabu reakciju zapada, i brzo napredovanje Nijemaca, te se Poljska više nije mogla braniti. Ovo je bilo veliko iznenađenje i za Poljake, ali i za zapad. Bilo je i onih koji su mislili kako se Staljin uključio u rat kako bi branio Poljake, ali su progladali kada su vidjeli kako uništava poljsku vojsku.

Pakt sa Staljinom Hitleru je bio važan kako ne bi morao istovremeno ratovati sa više protivnika. Tajnom klauzulom ugovora Rusi su dobili slobodne ruke u istočnoj Poljskoj, Finskoj, Litvi, Estoniji, Latviji i Besarabiji (dio Rumunjske). Uz dio Poljske, Staljin je okupirao i cijelu Latviju i Estoniju, a Finska je morala dio teritorija prepustiti Rusima kako bi sačuvala nezavisnost. Za tajnu klauzulu doznalo se tek na poslijeratnom procesu u Nürnbergu. Ovim paktom Hitler i Staljin su krenuli u komadanje Poljske i drugih država istočne Europe.

Staljin je shvaćao kako je ova suradnja sa Nijemcima privremena, te je okupirao sve što je u tajnoj klauzuli dogovoreno. Staljin je pokušavao sklopiti čvrsti mir sa Hitlerom i nudio mu je ulazak u vojni savez sa trojnim paktom, ali Hitleru su bili neprihvatljivi njegovi zahtjevi. Staljin je tražio izlaz na Sredozemno more, a Hitleru to nije odgovaralo. Radi odbijanja pakta Staljin je shvaćao kako je rat neizbježan, ali je nastojao što više otezati kako bi obnovio svoju vojsku koju je uništio u mnogobrojnim čistkama gotovo svih časnika. U tom cilju je najbolje vojne jedinice i opremu povukao duboko u Sovjetski teritorij. Na taj način je želio da Njemačka napade SSSR kako bi Nijemci ispali agresori, te kako bi on tako osigurao zapadnu vojnu i ekonomsku pomoć u borbi sa Hitlerom. Svjesno je žrtvovao slabe i neiskusne jedinice uz granicu, a kako se to ne bi doznalo u javnosti propaganda je govorila o odličnim odnosima sa Nijemcima, i o koristi koji je donio pakt sa Hitlerom.

Napad na Poljsku poslužio je Hitleru i kao test za isprobavanje nove taktike Blitzkriega. Ovu taktiku je tijekom dvadesetih godina razvio njemački general, Heinz Guderian¹. Po ovom konceptu uvedeno je motoriziranje i oklopljavanja svih elemenata divizije (pješadije, topništva i inženjerije) kako bi svi oni mogli djelovati uz tenkove, a da ih ne usporavaju. Pješadija, topništvo i inženjerija su postale podrška tenkovima, kako bi tenkovi mogli što brže napredovati.

Odmah nakon sloma Poljske u njoj su se stvorili mnogobrojni partizanski odredi, neki sastavljeni od Poljaka, a neki od Židova. Britanci i Francuzi su ostali samo na riječima o zajedničkoj obrani Poljske. Unatoč objavi rata nisu uveli čak ni veću mobilizaciju, vjerujući kako će tako smiriti Hitlera, te ga ipak navesti na rat sa Staljinom, oko podjele plijena. Iako je Britanija formalno objavila rat Njemačkoj ona ga je izbjegavala, iako je sve do 1940. imala veću proizvodnju aviona. Chamberlainova vlada je mogla vrlo lako zaustaviti Hitlera, samo da je htjela, tj. da je na vrijeme mobilizirala kopnenu vojsku koju je namjerno svela na 20.000 ljudi. Oružja, brodova i aviona imala je višestruko više. Međutim, Hitler je nakon poraza Poljske njihovu objavu rata shvatio ozbiljno, te je osiguravši se sa istoka odlučio krenuti u rat na zapad. To je bilo veliko iznenađenje i za Britance, a i za Francuze te je u obje države došlo do promjene vlasti.

Tito i vodstvo KPJ podržali su potpisani dogovor Molotov i Ribbentrop kao genijalni potez njihovog vođe Staljina. U zajedničkom napadu na katoličku Poljsku sovjetski internacionalni komunisti i njemački nacionalni socijalisti vrše obostrani njemačko - sovjetski genocid nad poljskim narodom. Rusi su osobito okrutni i zbog toga što su Poljaci spriječili prodor komunista Tuhačevskog prema zapadu 1920. godine.

Komunistička partija Jugoslavije, s Josipom Brozom na čelu, bila je dio Treće komunističke internacionale (Kominterne), te je slušala sve odredbe koje su stizale iz Moskve. Jugoslavenski komunisti su za početak rata optužili imperijalnu politiku Francuske i Velike Britanije, što je djelomično bilo točno, ali su pogriješili u razlozima njihovog ponašanja. Pravi razlog njihovog ponašanja je bio dobit priliku za zauzimanje naftnih polja Bakua, koja još nisu bili osvojili. Osvajanje Njemačke i čitave Rusije ih nije zanimalo.

Jedan od najpoznatijih hrvatskih lijevih intelektualaca kasnije član Agitpropa, književnik August Cesarec o tome je pisao u osobnom dnevniku. Kad je potpisan pakt sa Njemačkom on istog dana bilježi: „…Branim odluku o paktu nenapadanja s Njemačkom, no ipak, želio bih da je to sve samo ogromna demonstracija Rusije protiv Chamberlaina za bolji savez s drugom engleskom garniturom“. Već dva dana kasnije on u dnevniku naslućuje da postoji tajni, „možda samo prećutan i najvjerojatnije prećutan – sporazum o diobi Poljske…“. „radi se o tome, da imamo povjerenja u strateški talenat Staljina....ne radi se bitno o Poljskoj nego o interesu Sovjetske Unije kao faktora svjetske revolucije…“. Dan nakon njemačkog napada na Poljsku on 2. rujna 1939. u dnevniku ističe kako „treba željeti“ poraz Poljske, jer će to u daljnjem slijedu događaja pripomoći „prodiranju revolucije u Evropu“. Cesarec zaključuje kako je SSSR „pročistio teren za ranije ili kasnije revolucionarno prodiranje“... „politika Sovjetske Unije je zbilja genijalna. Tako reći bez kapi krvi su postali i centralno-evropska vlast, dobili više od polovice terena, i još im se Nijemci moraju ugibati, da im prepuste osvojen teren…“. Poljaci to ne smiju shvatiti kao okupaciju, nego kao oslobođenje, jer „… ako Sovjetska Unija i uzme nenarodni svoj teritorij, teritorij drugih naroda, koji se još ne nalaze u njenoj vezi, ona to ne čini kao osvajač, nego kao oslobodilac…“.

Slično su razmišljali svi lijevi intelektualci zaluđeni komunističkim ispiranjem mozga. Pri invaziji na Poljsku 1939. i okupacije 52% zemlje ubijeno je 65.000 Poljaka „neprijatelja naroda“, a u Katynskoj šumi 1940. pripadnici NKVD-a smaknuli oko 15.000 poljskih časnika i intelektualaca zarobljenih prethodne godine. Time su obezglavili cvijet inteligencije i snage poljskog naroda, ponajprije iz osvete za izgubljeni rat 1920. Etničko čišćenje praćeno ubijanjima civila, žena i djece počinjeno je i u Finskoj 1939. godine, a masovni zločini su se vršili i u Litvi, Letoniji i Estoniji 1939. godine i kasnije. Rat je omogućio sovjetskim komunistima izgovor za smaknuće mnogih ljudi pod optužbama za kolaboraciju. Represija se provodila nad cijelim narodima poput Krimskih Tatara, ili Čečena.

Iste 1939. u Jugoslavije je 26. kolovoza postignut Sporazum Cvetković–Maček. Sporazum su sklopili predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Seljačko demokratske koalicije i predsjednik Hrvatske seljačke stranke Vladko Maček. Sporazum je doveo do formiranja koalicijske vlade u kojoj je Maček postao potpredsjednik, te je proglašena banovina Hrvatska. To je bila upravno-teritorijalna jedinica u sastavu kraljevine Jugoslavije, a obuhvaćala je područja s većinskim hrvatskim pučanstvom. Imala je široke samoupravne ovlasti, a prvi ban je bio Ivan Šubašić. Protiv Hrvatske banovine su se na noge digli velikosrbi, te su organizirali pokret "Srbi na okup", koji se pretvorio u prijetnju oružane pobune. Zbog toga je Maček imao velikih problema kako bi primirio otvoreno četništvo. Ekstremne velikosrpske pozicije pokazivala je i Vojska kraljevine, kao i SPC, te Srpski kulturni klub. Srbi su odmah snažno ojačali dvije paravojne organizacije civila, četništvo i sokolaštvo, koje su bile ekstremno indoktrinirane, naoružavane i vojno obučavane.

Nakon završetka čistki u Rusiji krajem 1940. sazvana je Peta zemaljska konferencija KPJ u predgrađu Zagreba na kojoj je potvrđeno Brozovo rukovodstvo. Konferencija je izglasala novi Centralni komitet od 29 članova i 9 kandidata za članove, a za generalnog sekretara je izabran Josip Broz Tito. U svoj Politbiro postavio je svoje ljude u kojem glavnu ulogu imaju Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Vladimir Bakarić i drugi projugoslavenski orijentirani komunisti. Na ovoj konferenciji na Titovu inicijativu osnovana je Vojna komisija pri centralnom komitetu, sa zadatkom vrbovanja jugoslavenskih oficira i prikupljanje vojnih informacija. Na taj način osnovana je i vojna obavještajna služba. Svi članovi partije su pretvoreni u špijune. Svaki član partije je imao svog tajnog kontrolora, i svatko je imao zadatak tajno nadzirati nekog drugog člana partije kako ovaj ne bi slučajno skrenuo sa "partijskog kursa". Svi su znali da ih se prati, ali nitko nije znao tko ih prati. Obično se radilo o najboljim prijateljima, pa čak i rodbini. Uspjeh u otkrivanju "trulih jabuka" među drugovima bio je uvjet za napredak u stranačkoj hijerarhiji. Sve odluke koje su se donosile u Partiji; kadrovske, političke i ideološke bile su upućivane iz Kominterne, a rukovodioce nisu birali članovi Komunističke partije Jugoslavije, već ih je većina imenovana iz Moskve na Titov prijedlog. A za imenovanje je bilo najvažnije hvaliti Staljina i vjerno mu služiti.

Napad njemačkih snaga na Francusku počeo je 10. svibnja 1940. pokretanjem 2 operacije. U prvoj, Fail Gelb njemačke oklopne snage su prodrle preko Ardena kako bi onemogućile saveznički prodor u Belgiju. Savezničke snage su evakuirane iz Dunkerka u operaciji Dinamo. U drugoj operaciji, Faill Rot, koja je počela 5. lipnja 1940. njemačke snage su prišle s leđa Maginotovoj liniji i tako je neutralizirali. Italija je objavila rat Francuskoj 10. lipnja 1940., nakon čega je Francuska vlada pobjegla u Bordeaux, a Pariz je pao bez borbe 14. lipnja. Nakon što je francuska 2. armija kapitulirala 22. lipnja Francuska je istog dana potpisala primirje. U tom trenutku Francuska i Velika Britanija su i po broju vojnika i po raspoloživom oružju bili puno jači od Njemačke. Međutim, Hitler je imao puno sposobnije generale koji su u ratnim operacijama vidjeli umjetnost ratovanja, za razliku od britanskih i francuskih starih generala koji su vojsku vidjeli kao dobro plaćen posao u kojem imaš jednaku plaću ako nešto radiš i ako ništa ne radiš. U proteklih dvadesetak godina ratno iskusni terenski zapovjednici su uglavnom umirovljeni, dok su vojskom upravljali nesposobni generali koji su se više bavili politikom nego vojskom. Radi svoje nesposobnosti su sve poteze vukli potpuno suprotno od onoga što je trebalo raditi. Njemački generali su ih nadigrali i svaki njihov potez je za Francuze i Britance bio potpuno iznenađenje.

Ministar vanjskih poslova SSSR-a Molotov, 18. 6. 1940. godine, četiri dana nakon ulaska Wehrmachta u Pariz, kancelaru Hitleru šalje «najtoplije čestitke Sovjetske Vlade za izvrstan uspjeh njemačkih oružanih snaga». Kako bi mu olakšao posao osvajanja Europe Staljin je svim europskim komunističkim partijama dao nalog sabotiranja obrane i pomaganje Hitleru. To je dalo izvanredne rezultate u svim državama s manjinskim izbornim sustavom, tj. sustavom u kojem se glasuje za stranke i stranačke poslušnike, a ne za najsposobnije pojedince.

Sedam godina nakon dovođenja Hitlera na vlast, i uspješnog pokretanja novog kruga rata, novi britanski premijer Churchill naređuje financiranje terorista širom Europe. Dana 19. 7. 1940. izdao je pismenu zapovijed da se osnuje Specijal Operation Executive, odjel za obuku i vođenje terorista, a misiju te organizacije sažima u naredbu: «Zapalite Europu.» U mnogim državama ovi britanski agenti su počeli organizirati terorističke napade na civilne ciljeve i pobune pod krinkom komunista kako bi raširili nepovjerenje Hitlera prema Staljinu, iako su pravi komunisti poštivali Staljinovu naredbu o potpomaganju Hitlerovih osvajanja. Najveći uspjeh ove britanske operacije su demonstracije u Beogradu i rušenje Jugoslavenske vlade, nakon što je potpisala pakt sa Hitlerom. Demonstracije je organiziralo oko 200 britanskih agenata koji su najčešće kao trgovački predstavnici, djelovali na teritoriju Jugoslavije. Zbog toga je Hitler morao osvojiti i Jugoslaviju.

S bombardiranjem Londona Hitler je započeo 7. 9. 1940. Kako nije uspio uništiti britansko zrakoplovstvo odustao je od kopnenog napada na Britaniju, te se ohrabren dotadašnjim vojnim uspjesima ponovno okrenuo na istok.

U rujnu 1940. Tito u proglasu CKKPJ piše; "23. augusta prošla je tek godinu otkako je stvoren pakt o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke. Tim historijskim aktom, koji je rezultat dosljedne politike mira Sovjetskog Saveza pobrkani su bili pakleni planovi engleskih i francuskih imperijalista da izazovu rat između Njemačke i Sovjetskog Saveza s nadom da će na taj način onemogućiti s jedne strane pobjedonosnu izgradnju socijalizma u SSSR-u, a sa druge strane barem privremeno naći izlaz iz labirinta nerazrješivih suprotnosti koje postoje u kapitalističkom svijetu i osigurati sebi i nesmetanu vladavinu u kolonijama i polukolonijama."

Svoj prvi susret s Titom Vladimir Velebit² opisuje 1940. godine ovako: „Govorio je u superlativima o Sovjetskom Savezu. I Tito i Kopinič su me na isti način uveravali da je to jedinstvena oaza raja na zemlji. Proizvodnja toliko napreduje, da je na pomolu opšte blagostanje. (…) Ukratko, tvrdili su da su neverovatna sreća i darovi s neba, na neobjašnjiv način, pripali sovjetskom narodu“. Slične laži iznose i komunistički intelektualci poput Augusta Cesareca koji je 1940. napisao knjigu Putovanje po Sovjetskom Savezu. Tu piše kako: “redovi pred trgovinama u SSSR-u nisu posljedica oskudice robe, nego do njih dolazi zbog porasta kupovne moći građana. Sovjetski građani uživaju u blagostanju, cvijeta kultura, a s crkava su uklonjena crkvena obilježja, križevi i zvona, pa su one pretvorene u kina, antireligiozne muzeje, trgovine, stanove, ili domove oslobođenih žena. Siročad na sovjetskim ulicama su djeca koju su „kulaci“ napustili da „napakoste sovjetskoj vlasti“. Radnici imaju vlast i grade „najljepši život na svijetu“; kolhoznici na Uralu puni su životne radosti i svi se „bez izuzetka mogu smatrati imućnima....Na Kavkazu sam, kao i svuda drugdje, vidio već seljake, do jučer još analfabete, kako sami nadziru rad elektrana, rukuju traktorima i drugim strojevima, imaju kućnu knjižnicu i stalno povećavaju opseg svog znanja“. U tome „novorođenom svjetlu uz red, napredak i blagostanje zavladalo je zadovoljstvo, radost i sposobnost radovanja“.

Nakon povratka iz Rusije Tito nikad nije navratio u svoje rodno mjesto Kumrovec, iako je tamo, navodno, imao veći broj braće i sestara. Kao obavještajac bio je podčinjen Josipu Kopiniću. Josip Kopinić je bio jedna od veza između Kominterne i podružnica u Jugoslaviji, Italiji, Švicarskoj, Austriji, Čehoslovačkoj, Mađarskoj i Grčkoj. U Zagrebu su postojala četiri centra tajne organizacije Crveni orkestar³. Obično su dva ogranka bila povezana sa NKVD-om, a dva sa GRU-om. U početku, jednim ogrankom je upravljao Andrija Hebrang, drugim Ivan Krajačić Stevo, trećim Josip Kopinić i četvrtim Ivan Srebrnjak. Hebrang i Srebrnjak su bili prohrvatski orijentirani, Krajačić je bio projugoslovenski orjentiran, dok je Kopinić bio Slovenac. Krajačić i Kopinić su izvješća slali u NKVD, a Srebrnjak za vojnu službu GRU.

Početkom 1940. godine Kominterna je za sjedište ovog obavještajnog centra za jugoistočnu Europu odredila Zagreb, a Josip Kopinič je određen za voditelja centra, dok je Grkinja Stela Panjajotis-Bamjazidos radila kao radio-telegrafista. Njih dvoje su vjenčali i pod ilegalnim imenima - inženjer Nik i Meri Brozović, te su iz Moskve otputovali u Istambul, odakle su došli u Zagreb. U ovom periodu Josip Kopinič je dobio konspirativne nazive „Vazduh“ i „Valdes“. U Zagrebu su stanovali pod ilegalnim imenima - inženjer Antun i Olga Kadić⁴. U početku su stanovali u malom stanu, koji im je pronašao Tito. Tu su montirali radio-stanicu koja je imala domet od oko 5.000 kilometara, te je bila jača od tadašnje stanice Radio Zagreba. Tolika snaga je bila potrebna kako bi mogli komunicirati direktno sa Moskvom, te su za njen smještaj morali imati veliku osamljenu kuću sa dobrim priključkom na električnu mrežu. Radiostanica je radila samo kratko i u dogovoreno vrijeme kako ne bi trošila puno energije i tako privlačila pažnju. Pored Josipa i Stele, u kući su stanovali i Josipova sestra Anđela, koja je obavljala kurirske dužnosti i kućna pomoćnica Urska Zalter, koja je bila rezervni radio-telegrafista. Obavještajni centar je počeo sa radom u lipnju 1940. godine, a za njega je znao samo Josip Broz Tito. Za ostale članove rukovodstva KPJ i KPH Josip Kopinič je bio samo predstavnik Kominterne pri KPJ. Radio stanicu je sve do veljače 1942. koristio i Tito za redovno održavanje veze između CK KPJ i Kominterne, a kasnije i za vezu sa partizanskim postrojbama. Kopiniču su stalno dolazili kuriri koji su raznosili poštu sa i prema podređenim partijama, poput Lea Matesa, žena glumca Augustina Cilića, filozof Todor Pavlov, bugarski studenti koji su studirali u Zagrebu, kompozitor Stevan Hristić, inženjer Nikola Petrović, Vladimir Dedijer, Koča Popović, Krista Đorđević, i drugi.

Dok je NKVD svoju ispostavu držao u Zagrebu GRU je svoju imao i u Beogradu. Nakon uspostave sovjetsko-jugoslavenskih diplomatskih odnosa 10. 6. 1940. godine, uspostavljane su veze sovjetskih predstavnika i jugoslavenskih oficira u cilju suradnje protiv Hitlera, te se Mustafa Golubić vraća u Beograd. Tada uspostavlja suradnju sa Dragišom Vasićem i Mladenom Žujovićem koji su kasnije postali bliski politički savjetnici Draže Mihailovića⁵.

Kopinić je u Beogradu imao još dvije manje rezervne radio-stanice, ali su obje uništene prilikom bombardiranja Beograda 6. 4. 1941. godine. Poslije kapitulacije Jugoslavije glumio je ustaškog simpatizera, te je tako osigurao za sebe sve propusnice. Djelovao je iz vile kod Stenjevca, u okolini Zagreba, koju su mu komunisti kupili.

Prema navodima britanske povjesničarke Phyllis Auty, britanska vlada je 27. veljače 1941. ovlastila ministra vanjskih poslova Anthony Edena da „nagovijesti princu Pavlu da Jugoslavija, ako pređe na stranu saveznika, može očekivat ispravljanje granica u pogledu Istre…“ Ovime su Britanci pokušali spriječili suradnju Jugoslavije sa Njemačkom i Italijom.

Širom Jugoslavije već tada je počelo ubijanje Hrvata širom države. Tako je Božo Raič iz Osmanlija kod Kupresa ubijen početkom 1941. na odsluženju vojnog roka, nakon što se saznalo kako mu je brat u ustaškoj emigraciji. Književnik Ilija Kozarčanin ubijen je 4. 2. 1941. ispred vojarne u Ilici u Zagrebu. Ubijani su i žandari hrvatske nacionalnost čak i na službi u drugim dijelovima Kraljevine. Tako je 13. 2. ubijen Ilija Kolak iz Tihaljine u Kosovskoj Mitrovici, te Jerko Tolić iz Puteševice na službi u Srbiji.

Nakon osvajanja Poljske i u Jugoslaviji su odlučili prihvatiti modernu znanost eugeniku te je 1940. donesen rasni zakon po kojem se državljanima Jugoslavije zabranjuje sklapanje braka s crnim, žutim i crvenim rasama. Ovaj zakon je banovina Hrvatska odbila primjenjivati. Kako bi izbjegao rat protiv Njemačke knez Pavle je u Beču 22. ožujka 1941. sa Njemačkom sklopio pakt o neutralnosti. Knez Pavle, te Maček – Cvetkovićeva vlada bili su probritanski nastrojeni, ali su sporazum potpisali zato što su Nijemci svuda pobjeđivali, a Britanci gubili. Britanci su odmah reagirali, te su pokrenuli državni udar koji je već ranije pripreman. Oko 200 britanskih agenata je pokrenulo demonstracije u Beogradu čemu su se pridružili i ruski obavještajci iz beogradske podružnice Crveni orkestar. Britanski obavještajci su bili trgovački predstavnici i masoni povezani s britanskim i američkim masonima. Predstavnici Velike lože Jugoslavije su o tome razgovarali, osobito nakon što je premijer Velike Britanije 10. svibnja 1940. postao Winston Churchill. Britanske službe su svoje suradnike ubacili i u vrhove političkih stranaka, Vlade, političke oporbe, a sve je vodila britanska Služba za specijalne operacije (SOE). Novčano su pomagali Srpsku narodnu obranu, Srpsku zemljoradničku stranku, Srpsku samostalnu demokratsku stranku, Srpski kulturni klub, profesore sveučilišta i pravoslavne episkope.

Državni udar od 27. ožujka 1941., tri dana nakon što je sa njemačkom sklopljen pakt o neutralnosti, pokrenuo je general Dušan Simović i skupina srpskih oficira povezanih sa bivšom organizacijom "Crna ruka". Većina srpskih oficira u to vrijeme protivila se paktu sa Njemačkom, te su govorili kako će Jugoslavenska vojska osvetiti Francuze i Engleze, zato što se Nijemci još nisu susreli sa pravim ratnicima. Nakon državnog udara svima je postalo jasno kako će biti rata, a ogromna većina običnih ljudi širom Jugoslavije je bila protiv rata. Odmah je došlo do masovnog bojkota u plaćanju poreza, te u mobilizaciji stoke, vozila i ljudi. Maček je ušao u vladu generala Simovića vjerujući kako će tako smanjiti opasnost od progona Hrvata.

Državni udar je ogorčio Hitlera, te je on odmah odlučio okupirati Jugoslaviju. Tada je Njemačka obavještajna služba SS-a napravila analizu o stanju u Jugoslaviji u kojem je kao najopasnijeg protivnika Njemačkih interesa u Jugoslaviji navela nadbiskupa Alojzija Stepinca koji je po njima napravio jedinstveni front antinacističkih osjećaja zajedno sa židovskim skupinama. U tom dokumentu je navedeno kako se sjedišta svih židovskih organizacija nalaze u Zagrebu i kako je Stepinac direktno povezan sa engleskom i francuskom obavještajnom službom. U dokumentu se komunisti ne prepoznaju kao opasnost za njemačke interese.

Početkom travnja 1941. srušen je noću u Sisku spomenik kralja Petra Karađorđevića. Za taj su čin osumnjičeni sisački komunisti i ustaše, koji su jednako mislili o Kraljevini Jugoslaviji.

Izvori;

1 Na početku Drugog svjetskog rata, Guderian je predvodio oklopni korpus u napadu na Poljsku. Tijekom invazije na Francusku zapovijedao je oklopnim jedinicama koje su napale kroz Ardenske šume i svladale savezničku obranu u bitci kod Sedana. Predvodio je 2. oklopnu armiju u napadu na SSSR. Radi neuspjeha u napadu na Moskvu je smijenjen. Izvor; Wikipedija

2 Vladimir Velebit, Zadranin rođen od majke Hrvatice i oca kraljevskog oficira. Dok je kao odvjetnik stažist radio na Okružnom sudu u Nišu i Leskovcu priključio se ljevičarima. Izvor; Wikipedija

3Nikola Tabain, POVIJEST PROTUOBAVJEŠTAJNOG DJELOVANJA: DVOSTRUKE IGRE U DRUGOM SVJETSKOM RATU. https://hrcak.srce.hr/file/344814

4Izvor, wikipwdija

5Dragoljub Draža Mihailović zapovjednik četničke Kraljevske jugoslavenska srpske vojske tijekom II svjetskog rata. Izvor; Wikipedija