Tržišni mehanizam SELEKCIJE

Tržišni  mehanizam  SELEKCIJE
79
0
0

U svakoj društvenoj organizaciji i u svakom društvu postoje mehanizmi za selekciju o kojima ovisi tko će da napreduje na društvenoj ljestvici, a tko neće.

U plemenskoj zajednici postojala je selekcija prema ratnim sposobnostima. Dobri, hrabri i sposobni ratnici imali su veći ugled, i njih su birali za poglavice.

U velikim imperijalnim robovlasničkim državama postojala je snažna vojna, politička i tržišna selekcija. Sposobni vojnici koji su se dokazali u ratovima i zarobljavali više robova, brže su napredovali u vojnoj, a i gospodarskoj hijerarhiji, osobito u vrijeme ratova.

Politička selekcija je postojala već sa pojavom prvih kraljevna među malobrojnim osobama koje su rođenjem stekle mogućnost boriti se za neki položaj u državnoj hijerarhiji. Među ove političke nasljednike uspijevali su se, ponekad ubaciti uspješni vojskovođe i bogataši.

Tržišni mehanizam selekcije prema sposobnostima nastao je paralelno s nastankom pravne države. Sposobni su postojali sve bogatiji, dok su nesposobni propadali, a ponekad zbog prezaduženosti postajali i robovi.

U zemljoradničkim državama također su postojali vojni, politički i tržišni mehanizmi selekcije.

Pojavom kršćanstva ljudi su postepeno postali međusobno sve ravnopravniji, pa je povećana i baza iz koje je vršena selekcija prema sposobnostima. Ovime je i selekcija postala kvalitetnija.

Djelovanje mehanizama selekcije veliki vlasnici zemlje, feudalci, su nastojali ograničiti, kako bi vremenom selekciju sveli na mali broj prvorođenih nasljednika. U pravno uređenim pretežno zemljoradničkim društvima svi važniji položaji i u vojsci i u državi bili su uglavnom nasljedni. To je smanjilo bazu iz koje se vršila selekcija pa je i efikasnost ovih mehanizama bila minimalna. Sitna i krupna robna proizvodnja, koja je postojala u antičkom društvu, pretvorena je u naturalnu, ili sitnu zanatsku robnu proizvodnju kad su se velike antičke imperijalne države pretvorile u sitna kraljevstva s jakim zemljoposjednicima, feudalcima bez obzira radio se o nasljednim vlasnicima zemlje ili upraviteljima imenovanim od kralja. Trgovina među pojedinim feudima bila je ograničena, pa je i tržišni mehanizam selekcije među vlasnicima feuda bio slab. Međutim, u slobodnim gradovima je, istovremeno, postojala snažna selekcija među obrtnicima, zanatlijama, trgovcima, konjušarima i lađarima, koji su držali najveću ekonomsku moć, a jedina protuteža u društvenom utjecaju su im bili vladari sa jakom vojnom moći.

 

Izgradnjom velikih jedrenjaka i otkrivanjem novih kontinenata međunarodna trgovina naglo je ojačala. Novostvoreni sloj prekomorskih trgovaca i brodara bio je izložen vrlo snažnoj tržišnog selekciji, tako da su vrlo brzo najbogatiji postali novi trgovci spremni na rizik i sposobni da prepoznaju dobre, nove ideje. Zahvaljujući njihovoj spremnosti na rizik i ulaganju u nove ideje, došlo je do stvaranja novih tehnika i tehnologija, kao što je tkalački stan, tiskarski stroj, povećalo, durbin, orgulje, mjenica, dvojno knjigovodstvo, puška, top, parni stroj itd, što je dovelo do nastanka industrijske ere. U novom industrijskom društvu svi su postali izloženi djelovanju tržišnog mehanizma selekcije, tako da su nesposobni nasljednici feudalnih dobara sve brže propadali, a glavne pozicije u društvu zauzeli su novi, na rizik spremni industrijalci, trgovci i bankari. Ove nagle socijalne promjene koje su nastale pod djelovanjem tržišnog mehanizma selekcije, zbog izostanka bilo kakve inteligentne regulacijske politike države, doveli su do socijalnih pobuna, kriza i ratova, a nacionalni kapital se sve više dijelio na krupni kapital i njegove dobavljače, te na sitni kapital koji je sve više propadao.

 

Tržišni mehanizam selekcije je podsustav   razvojnog mehanizma   i čitavog privrednog sustava. On vrši selekciju među investitorima prema sposobnostima. Kao što sito odvaja pšenicu od pljeve, tako i ovaj mehanizam selekcije odvaja sposobne i poduzetne od ostalih.

Elementi tržišnog mehanizma selekcije su:

1. Slobodno formiranje cijena,

2. Slobodna konkurencija,

3. Slobodan, jednostavan i brz stečaj nesposobnih.

 

Slobodno formiranje cijena znači da vlasnik robe može svoju robu prodavati po tržišnim cijenama, s tim da država mora štititi kupce i male proizvođaće od monopola, duopola i oligopola koji mogu ponuditi dampinške cijene (ne pokrivaju realne troškove proizvodnje). Oni koji proizvode nove, bolje proizvode mogu ostvariti bolje cijene, i na taj način ostvariti višu profitnu stopu i brže se razvijaju. U privredama gdje država administrativno određuje cijenu događa se da je cijena niža od troškova proizvodnje. Rezultat toga je smanjenje ponude i kvalitete, veća potražnja, nestašica proizvoda, pojava crnog tržišta i korupcija. Za postizanje veće cijene i ostvarivanje zarade najvažnije je u takvim državama imati dobre veze s političarima koji određuju cijene.

 

Slobodna konkurencija znači da svatko tko misli kako može proizvoditi neku robu ima pravo to i pokušati, pod istim pravnim, poreznim, kreditnim i carinskim uvjetima kao i svi konkurenti, te da ima jednak pristup javnim nabavkama, bez protežiranja određenih ponuđača. Jeli u tome uspješan mogu odlučiti samo kupci. Nesposobni uvijek pokušavaju zaštititi se od boljih uz pomoć političkih veza, ili raznih carinskih i sličnih barijera. Slobodnu konkurenciju ograničavali su u mnogim državama. To je rađeno i još se radi bilo administrativnim ograničenjima, bilo različitim poreznim stopama, različitim kreditnim uvjetima, privilegiranim državnim narudžbama i uvjetima plaćanja, kupovinom i gašenjem malih inventivnih poduzeća i sl. Posljedice su duži opstanak nesposobnih investitora, težak razvoj novih firmi, nezainteresiranost za rizik i nove investicije, manja produktivnost, sporiji razvoj i opća stagnacija. U tržišnim privredama opasnost je monopolizacija ili prikrivena moopolizacija koja omogućuje pojedinim velikim kompanijama monopolski, ili čećše prikriveni ologopolski položaj, čime se ostalom dijelu privrede povećavaju troškovi proizvodnje, te svi koji su izloženi domaćoj ili stranoj monopolskoj konkurenciji postaju nekonkurentni. Do ovoga je osobito naglo došlo širenjem neoliberalnog globalnoga gospodarstva u kojima velike korporacije imaju mnoge legalne mogućnosti stjecanje nepoštenih prednosti nad malim konkurentima. Tako veliki mogu zaradu u jednoj državi koristiti za financiranje dampinga u drugoj državi, mogu proizvodnju prebaciti u države sa jeftinijom radnom snagom, mogu ucjenjivati velike robne lance da ne mogu kupovati konkurentske proizvode od malih konkurenata, mogu dobit ostvaren u jednoj državi preko računa za razne fiktivne usluge marketinga, dizajna, upravljanja, informatike i slično prebacivati u države sa manjim porezima i slično. Kako mali proizvođači sve ovo ne mogu proces globalizacije se pretvorio u proces naglog rasta velikih multinacionalnih korporacija. Rada zaštite potrošača i tržinog mehanizma selekcije stvaranje međunarodnih oligopola je potrebno ograničiti. To je moguće uvođenjem jakih uvoznih carina za proizvode koje stalno ili sezonski proizvodi veći broj domaćih proizvođača. Zaštita je moguća i privilegiranjem malih domaćih proizvođača, a najbolja privilegija malih je njihovo izuzimanje iz sustava PDV-a. Time oni koji su izuzeti od obračuna PDV-a imaju manju cijenu ako svoje proizvode prodaju direktno krajnjim kupcima, ili preko malih trgovina koje su također izuzete iz sustava PDV-a.

 

Slobodni stečaj je treći element mehanizma tržišne selekcije. Slobodni stečaj ne smije značiti obaveznu propast neke proizvodne cjeline. Stečajni postupak mora biti brz i efikasan način promjene vlasništva nad nekom pravnom osobom. Bankrot treba biti kazna za nesposobnog vlasnika, a ne za radnike i dobavljače. Stečaj ne može rješavati «nevidljiva ruka tržišta», ili «politički mandarini» već to mora rješavati potpuno nepristrana pravna država. Pravni sustav treba izvršiti stečajni postupak nad poduzećem čim postane nelikvidno. Kad neka firma ne može podmiriti obveze tada nju treba, ako je ikako moguće, prodati kao pravnu osobu. To dovodi do promjene vlasništva, a poduzeće i dalje normalno radi. Tek ako nitko nije zainteresiran kupiti poduzeće, makar po cijeni od jedne kune, poduzeće treba ukinuti kao pravnu osobu, sredstva (uključujući i potraživanja) se u što kraćem roku prodaju na tržištu, radnici ostaju bez posla, nakon čega konkurenti dobivaju veće tržište. Opremu i strojeve bi u prvom pokušaju trebalo prodavati po proizvodnim cjelinama, a ono što se ne uspije prodati nakon kraćega vremena treba prodati po komadu. Bankrot se može odgoditi na nečiji teret, tj. ili na teret dobavljača, ili na teret države. Vlasnici poduzeća računovodstvenim manipulacijama mogu prije stečaja spasiti dio svoje imovine i to je potrebno spriječiti, pošto stečaj treba biti kazna prije svega za njih kao loše investitore. Manipulacija se najlakše provodi tako da izdaju račune za robu koju po visokim cijenama prodaju kupcima iako znaju da kupci to neće platiti. Na taj način povećavaju prihode i dobit, a za isplatu visokih dividendi uzimaju bankarske kredite. Nakon isplate dividende proglašavaju stečaj koji sada pada na teret kreditora i dobavljača. Kako bi se mogućnost za ovakve manipulacije smanjile potrebno bi bilo uvesti pravilo da se u prihode po završnom računu ne mogu ubrojiti potraživanja kojima je prošao rok plaćanja. Mnoge države zbog svojih poreznih interesa postupaju upravo suprotno, zabranjuju poduzećima da stara nenaplaćena potraživanja knjiže kao sporna potraživanja bez sudske tužbe, čime povećavaju obračunatu dobit, te time povećavaju i porez na dobit, ali time omogućuju lošim investitorima da izvuku kapital prije stečaja, nakon čega i država dugoročno gubi. Zabrana otpisa nenaplaćenih potraživanja je opravdana samo kod poduzeća u državnom vlasništvu, kako direktori ne bi mogli otpisati ono što su prodali svojim prijateljima.

Nakon prodaje poduzeća kao cjeline novac se dijeli dobavljačima kredita, usluga, sirovina, energije i ostalog. Ako dobavljači misle kako od opstanka poduzeća mogu imati koristi, mogu se prije prodaje dogovoriti o odgodi vraćanje duga, ili o davanju novog kredita.

Država može pokrivati gubitke ako ima poseban interes za proizvodima, ili ako iz demagoško političkih razloga želi spasiti neproduktivna radna mjesta. U državama gdje je onemogućeno privatno vlasništvo nad poduzećima, nelikvidno poduzeće nema tko kupiti, pa bankrot znači ujedno i smrt poduzeća kao pravne osobe. U ovakvim državama mehanizam tržišne selekcije ne može djelovati. Posljedica je da na rukovodeće položaje dolaze nesposobni s jakim političkim vezama.

 

Mehanizam za tržišnu selekciju može djelovati samo u uvjetima pravne države.

 

Slobodno određivanje cijena postoji od samog početka razmjene među ljudima. Od nastanka državne zajednice, države su često nastojale administrativno određivati cijene, čime su kočili selekciju prema sposobnostima. Ovakvo administrativno određivanje cijena dostiglo je svoj maksimum u socijalizmu, gdje je potpuno uništena mogućnost selekcije prema sposobnosti.

Slobodna konkurencija postoji, također, otkad postoji i čovjek. U plemenskoj zajednici svatko je mogao raditi što je htio, pod uvjetom da se mogao zaštititi od pljačkaša. Razvojem razmjene ljudi su se sve više specijalizirali za određene poslove. Nastankom pravne države vladari su sve više nastojali odrediti tko će se čime baviti. Na taj način su slabili slobodnu konkurenciju.

U socijalističkim državama, vladajuća partija je nastojala ograničiti pojedinca na proizvodnju i prodaju individualnih usluga po diktiranim cijenama, to jest sama je svima određivala nadnice. Sve rukovodeće funkcije nastojala je preuzeti u svoje ruke. Rezultat je nemogućnost selekcije prema sposobnostima i opći pad standarda. U takvim državama parola «uzmimo bogatima i dajmo siromašnima» pretvorila se u «uzmimo sposobnima i dajmo budalama». Ovo i nije posebno opasno kad se bogatima uzme višak koji ne koriste za proizvodnju kako bi se nahranila sirotinja, ali kad se sposobnima uzmu poduzeća i daju glupima na upravljanje čitavo društvo tone u nazadak.

I u pojedinim demokratskim državama postoje elementi koji smanjuju slobodu konkurencije. To su slučajevi kad država nekom pokriva gubitke, nekom omogućuje monopolistički položaj, nekom omogućuje lakše dobivanje državne narudžbe, povoljnije kredite, ili niže porezne stope. Ponekad se to poduzima daje kako bi se zaštitili kratkoročni porezni interesi, pa se naplata poreza stavlja ispred zaštite drugih vjerovnika, ponekad se štite velika poduzeća zbog demagoškog očuvanja velikog broja radnih mjesta, a u stvari se štite interesi bogatih a nesposobnih nasljednika, a ponekad političari jednostavno štite svoje osobne interese u poduzećima gdje kao suvlasnici imaju veći broj dionica. Svi ovi razlozi omogućuju opstanak nesposobnima, te usporavaju napredovanje sposobnih, čime mehanizam tržišne selekcije slabi, pa slabi i sama društvena zajednica. za stavlja ispred zaštite vjerovnika. rezni interesi a, ali kad se sposobnima uzmu poduzeća i daju

 

Osobni bankrot je postojao i prije postanka države. Tko nije imao imovine za podmirenje svojih obveza gubio je svu svoju imovinu, a često i glavu, ako se nije mogao obraniti. Razvojem robovlasničke države takvi pojedinci su lako postojali robovi. Mehanizam bankrota poduzeća kao pravnog subjekta razvijen je tek u industrijskom društvu.

 

Mehanizam tržišne selekcije može djelovati kao jedinstvena cjelina tek kad postoje sva tri elementa ovog mehanizma. Tek s razvojem pravne države i velikih proizvodnih sustava, stvoreni su uvjeti za nastanak i efikasno djelovanje ovog mehanizma.

 

Svi ljevičarski pokreti nastojali su omesti djelovanje tržišnog mehanizma selekcije, da bi mogli sebe dovesti na vlast, a desničarski pokreti često pokušavaju maksimalno proširiti područje djelovanja ovog mehanizma i izvan gospodarstva na sva područja života. Ljevica svoje djelovanje opravdava teorijama po kojima su svi jednako sposobni u istim uvjetima, ili kako svi imaju jednake stomake. Nedostatak ovih teorija je u tome što su sposobnosti, motivi i karakteri ljudi vrlo raznoliki, a i ne živi se samo od kruha. Da tržišni mehanizam selekcije ne bi narušavao humanost ljudske zajednice, i uništio samu zajednicu, potrebno je njegovo djelovanje ograničiti na one koji vrše funkciju kapitalista, to jest ulagača - investitora. Ljudi koji nemaju želje i sposobnosti biti investitori, moraju, u društvu koje želi biti humano, imati osiguran posao ili pomoć kojom mogu zadovoljiti svoje osnovne životne potrebe, ako žele raditi ono za što su sposobni i biti članovi zajednice.

U tržišnoj privredi najveća opasnost za slabljenja tržišnog mehanizma selekcije je korupcija koja omogućuje čak i potpuno nekompetentnim osobama da napreduju, ako imaju dobre veze u politici ili državnim poduzećima. Najveća opasnost za tržišnu selekciju su monopoli, duopoli i oligopoli u kojima čak i mentalno ograničene osobe mogu igrati funkciju menadžera. Kad im troškovi zbog bilo čega porastu oni dignu cijene i ispadnu sposobni, iako razmišljaju jedino kako neprimjetno uzeti mito, a ne pada im na pamet kako bi ponekad nešto trebalo racionalizirati ili razvijati. A ova opasnost je naglo porasla sa procesom globalizma koji se naglo proširio na valu širenja ideologije neoliberalizma koji je stvorio puno veće tržište, ali nije stvorio mehanizme za zaštitu od međunarodnog dampinga, prebacivanja dobiti u porezne oaze ili manipulacije deviznim tečajevima.