Gospodarski razvojni mehanizmi

Kroz čitavu ljudsku povijest razvoj novih proizvodnih ili radnih tehnika i tehnologija odvijao se vrlo sporo. Svaka nova tehnologija korisnicima te tehnologije je davala konkurentnu prednost toj društvenoj grupi, plemenu, narodu ili državi. Konkurentska prednost je dovodila do gospodarskog,demografskog i vojnoj jačanja te grupe, što je ugrožavalo susjedne društvene grupe. Nakon nekog vremena i drugi bi preuzeli tu tehnologiju, pa bi se konkurentska prednost nestala.

Neke nove tehnologije bi se lakše usvajale i širile, a neke sporije. U nekim okolnostima brže bi dolazilo do razvoja novih tehnika, a u drugim okolnostima nije dolazilo do razvoja. Promatrajući razvoj civilizacije moguće je zaključiti kako je za brz razvoj novih tehnologija potrebno imati stabilnu državu, veliko tržište kako bi se kroz proizvodnju isplatila upotreba novih tehnologija, te zakonom definirane razvojne mehanizme koji omogućuju brzi tehnološki razvoj.

Razvojne mehanizme možemo podijeliti na dvije grupe:

MEHANIZMI ZA UDRUŽIVANJE IDEJA I KAPITALA

te

MEHANIZMI SELEKCIJE

Mehanizmi za udruživanje ideja i kapitala su ortačka društva, dionička društva, te fondovi, dok su mehanizmi selekcije zakonske procedure koji u slučaju nelikvidnosti poduzeća brzo uzimaju vlasništvo iz ruku nesposobnih vlasnika i predaju ga u ruke sposobnijih vlasnika,ali tako da poduzeće kao pravna osoba i dalje opstaje.

Države koje nemaju izgrađene razvojne mehanizme nužno su osuđene na privredni kolaps. U početku industrijske civilizacije kad je životni vijek jedne tehnologije iznosio i do 50 godina, i slabije države su imale dovoljno vremena prekopirati tehnologiju razvijenih zemalja, i zahvaljujući jeftinoj radnoj snazi, konkurirati na svjetskom tržištu svojim proizvodima.

Danas, životni vijek novih tehnologija i proizvoda postaje sve kraći, a razvoj sve brži. Zbog toga, zemlje koje nemaju izgrađene razvojne mehanizme, mogu ostvariti deviznu zaradu samo izvozom jeftine radne snage, sirovina i turističkih usluga. Prihodi ovih zemalja vremenom se smanjuje, a vojska i ostale državne službe traže sve više. To dovodi ili do potpunog obezvrjeđivanja novca, tamo gdje se emisija novca koristi kao porezni oblik, odnosno do potpune nestašice osnovnih životnih potrepština tamo gdje su cijene pod državnom kontrolom, što se obično događa u državama gdje ekstremne ljevičarske stranke dođu na vlast. Vlast koja često zna dobro uočiti probleme nejednakosti, te puno pričaju o jednakosti, o jednkim sposobnostima u jednakim uvjetima i društvenoj nepravdi i korumpiranosti, ali ne razumije funkcioniranje gospodarstva, i ne zna rješavati probleme.

Države koje nemaju razvijene razvojne mehanizme, a žele ih imati moraju prvo dopustiti slobodno određivanje cijena (sa što manje monopolskih proizvoda i cijena), te onemogućiti financiranje državnih potreba iz primarne emisije (iznad stope rasta proizvodnje) kako ne bi došlo do inflacije. Ovakve države nakon napuštanja zabluda komunističko marksističkog ekonomskog eksperimentiranja i dolaska nove vlasti najčešće imaju visoku inflaciju koju je izazvala vlast na odlasku i koju nova vlast mora prvo riješiti. Da bi se spriječila nagla inflacija potrebno je voditi strogu restriktivnu regulacijsku novčanu politiku, ali koja ni u jednom trenutku ne smije prijeći u deflaciju. Odmah nakon toga potrebno je maksimalno osloboditi konkurenciju tako da svatko može raditi ono što misli da zna, pod jednakim poreznim, kreditnim i ostalim uvjetima, osobito bez unaprijed određenih dobavljača za državu i monopolska državna poduzeća. U ovoj fazi izgradnje razvojnih mehanizama, vlast može očekivati veoma snažan otpor svih koji imaju monopolski položaj na tržištu. Od stanovništva se može očekivati podrška, osim za otpuštanje tehnološkog viška radnika, prodaju državne imovine strancima i prodaja izvan javnih natječaja.

Ako se potrebni mehanizmi efikasno izgrade, nezaposlenost poslije početnog rasta, uskoro opada. Čim se počnu otvarati nova poduzeća koje mogu zaposliti nove radnike, potrebno je prijeći na treću fazu u izgradnji razvojnih mehanizama tj. izgradnju efikasnog mehanizma bankrota. Za uspješno izvođenje ove faze potrebno je točno znati vlasnike pojedinih tvornica. Samo tada je moguće tvornicu prodati po tržišnoj vrijednosti, kao cjelinu, sa svom imovinom, organizacijom i dugovima. Tek ako nitko ne želi kupiti tvornicu kao cjelinu nastupa kraj tvornice kao pravne osobe.

U ovoj fazi izgradnje razvojnih mehanizama, može se očekivati najveći otpor zaposlenih u lošim tvornicama kojima prijeti nezaposlenost. Zaposleni, u takvoj situaciji, političkim pritiskom prave pritisak na državu da pokrije gubitke. Ovaj otpor moguće je spriječiti tako da se za socijalnu pomoć daju novci kojima su pokrivani gubici gubitaša.

Ako se privatizacija odvija u uvjetima vrlo jake restriktivne monetarne politike može doći do pojave deflacije. Ponuda velikog broja poduzeća na prodaju znači da ta poduzeća postaju roba. Naglo povećanje količine robe na tržištu vodi u deflaciju, ako se istovremeno i količina novca nije povećala za isti iznos. Ako država vodi restriktivnu monetarnu politiku, a istovremeno brzim stečajnim postupcima ne ukloni s tržišta najgora poduzeća, i njihove vlasnike, može doći do naglog rasta neplaćanja. Svatko svakom duguje, a plaća se samo onom kom se mora. Kako količina međusobnih neplaćanja raste, tako se sve više razvija kompenzacijsko tržište. Da ne bi morala smanjivati proizvodnju i otpuštati radnike poduzeća prodaju robu i onima za koje znaju da su nelikvidni, ali se nadaju da će robu naplatiti u nekoj drugoj robi. Novcem se počinju plaćati samo porezi, dio plaće i sitni troškovi kao telefon i slično. Ovo stanje prikrivene deflacije može se prevladati samo tako da država plati sve svoje dugove, makar i iz primarne emisije, te da istovremeno sama pokrene što brži stečajni postupak nad nelikvidnim poduzećima.

U postupku privatizacije najvažnije je poduzeća prodati sposobnim pojedincima koji mogu zaustaviti propadanje postojećih poduzeća, te unaprijediti proizvodnu tehniku i tehnologiju.

Prodaja uspješnih poduzeća zaposlenicima koji imaju nova znanja može uspjeti, ali prodaja neuspješnih poduzeća zaposlenicima najčešće dovodi do propasti poduzeća.

Prodaja poduzeća strancima najčešće dovodi strance koji imaju za cilj osvojiti tržište, a ne razvijati poduzeća.

Najbolje je prodati poduzeće sustavom dokapitalizacije, tako da kupci ulože u kupovinu nove opreme ili tehnologije, a dionice koje ostanu u vlasništvu države potrebno je prodati tek kada novi suvlasnici uspiju dokazati kako znaju uspješno poslovati. Pri ovome i država najviše zaradi kroz poreze na nabavku nove opreme i kroz smanjenje troškova za zbrinjavanje otpuštenih radnika, a i zaposlenicima koji se uspiju prilagoditi novoj organizaciji rada osigurava se stabilno radno mjesto.