Uzroci propasti NDH

Uzroci propasti NDH
402
2
1

Početak napada na Jugoslaviju i Grčku počinje 6. travnja 1941., a malodobni kralj Petar Karađorđević 8. travnja avionom bježi prema Britaniji. Ukupne snage u napadu protiv Jugoslavije i Grčke iznose oko 1.200 tenkova, 210 lovaca, 400 bombardera i 170 izviđačkih aviona. Protiv Jugoslavije nastupa; 7 pješačkih divizija, 4 motorizirane divizije, 4 tenkovske divizije. Protiv Grčke: 6 pješačkih divizija i dvije tenkovske divizije. Mađarska učestvuje sa 10 brigada, a Italija sa 28 divizija i 320 aviona. Vojne snage Jugoslavije: 17. pješačkih divizija, 3 konjičke divizije, oko 700 aviona. Grčka armija raspolaže sa 20 pješačkih divizija i 80 aviona. U toku dana izvršeno je pet snažnih zračnih napada na Beograd sa ukupno 484 bombardera i štuka.

Nijemci 7. travnja sa svojom 12. armijom ulaze u jugoslavenski prostor. Mađarska učestvuje sa četiri korpusa iako je njena vlada protiv napada na Jugoslaviju. Mađarski krupni kapital ne želi rat, ali želi teritorije. Hitler Mađarima nudi hrvatske krajeve izvan Talijanske zone, ali to Mađare ne zanima, osim Međimurja, Baranje, Bačke i Banata, te izlaza na Jadran. Nijemci napadaju iz Austrije, Mađarske, Rumunjske i Bugarske. Snažan otpor Grci pružaju na Rupelovom prijevoju. Njemačka 12. armija 8. travnja zauzima Skoplje, a 10. travnja 2. njemačke armije ulazi u Zagreb. Proglašena je "Nezavisna država Hrvatska" samoinicijativno od strane general-pukovnika Slavka Kvaternika.

U Makedoniji je zarobljeno 100.000 jugoslavenskih vojnika, a 11. travnja i mađarska 3. armija ulazi u Jugoslaviju, te se 14. travnja otpor pruža samo još na pojedinim mjestima na brdovitim terenima oko Sarajeva. Njemačke trupe 15. travnja ulaze u Sarajevo. Nijemci su vrlo zadovoljni plijenom. U Jugoslaviji su dobili najviše bakra u Europi u Boru, a boksit sadrži 9 posto svjetskih rezervi.
General Kalafatović 17. travnja 1941. potpisao je u Beogradu kapitulaciju Jugoslavenske armije. Ukupan broj jugoslavenskih ratnih zarobljenika iznosi 344.000 vojnika. Njemačka osvaja i Grčku 30. travnja, osim otoka. Ukupan broj ratnih zarobljenika: 223.000 grčkih i 21.900 britanskih vojnika. Grčki vojnici su pušteni kući. Njemački gubici u ratu protiv Jugoslavije i Grčke: 2.559 mrtvih, 5.820 ranjenih i 3.169 nestalih vojnika.

Italija napada sa oko 250.000 tisuća vojnika i sporo napreduje unatoč tome što nema nikakvog otpora. Vojska Jugoslavije se povlači u zaleđe i postepeno se predaje. Mehanizirane talijanske jedinice su vrlo slabe pošto su tehnički bile vrlo nekvalitetne. Prema mišljenju njemačkih obavještajaca oklop im je bio inferioran, a oklopnjaci nisu imali ni komunikaciju sa drugima ni sa pješadijom. Domet topova na tenkovima je samo trećinu od britanskih i francuskih.

Desetak dana nakon osvajanja Jugoslavije i Grčke, 10. svibnja četnički vođa pukovnik Draža Mihailović, koji nije priznao kapitulaciju Jugoslovenske armije, počinje sa otporom na području Ravne gore (jugozapadna Srbija) protiv njemačkih okupacijskih snaga.

Tri dana prije početka njemačkog napada kapetan avijacije Vladimir Kren dezertira i slijeće avionom u Grac kako bi uvjerio Nijemce u nepotrebnost bombardiranja Hrvatskih gradova. Istog dana kad je počeo njemački napad pukovnik Zdenko Gorjup i ostali hrvatski piloti dižu bunu na aerodromu u Makedoniji, a širom Hrvatske došlo je do općeg ustanka hrvatskog naroda protiv srpskog totalitarizma i njihove okupacije. Slijedeći dan 7. travnja hrvatski domoljubi zauzimaju Čakovec gdje apotekar Teodor Košak proglašava neovisnost Hrvatske. Istog dana bune se vojnici u Đakovu, Velikom Grđevcu i Bjelovaru, pri čemu dolazi do sukoba između hrvatskih i srpskih vojnika u Đakovu i Vagnju. U Bjelovaru 8. travnja dijelovi jedinica jugoslavenske vojske u povlačenju teroriziraju hrvatsko stanovništvo, te se hrvatski dijelovi vojske bune poput 108. pješačke pukovnije u Velikom Grđevcu i 40. dopunska pukovnija u Severinu. Ove postrojbe uz pomoć Hrvatske seljačke zaštite zauzimaju žandarmerijsku postaju u Garešnici, stižu u Bjelovar, te pružaju podršku gradonačelniku dr. Juliju Makancu, koji proglašava "uskrsnuće" nezavisne hrvatske države. Pošto ovaj potez nisu učinili ustaše ovo proglašenje NDH kasnije je prešućivano od strane ustaša, a zaboravljeno je i od strane komunista pošto bi tada morali priznati kako je narod u Hrvatskoj bio protiv opstanka Jugoslavije. Dva dana kasnije pokraj Belovara u selu Donji Mosti 10. travnja 1941. u prijepodnevnim satima, pripadnici 2. četničkog puka „Car Dušan Silni" okrutno se iživljavaju i ubijaju 11-tero seljaka.

Čim je 10. travnja i Slavko Kvaternik proglasio NDH, dok je Pavelić još bio u Italiji, mnogi srpski žandari iz žandarmerijskih postaja su se odmetnuli i 12. travnja organizirali četnički ustanak u Gračacu. Jugoslavenska Jadranska divizija, koja je po ratnom planu trebala napasti Zadar, koji je bio talijanski povlači se bez kontakta sa talijanskom vojskom. Zapovjednik divizije pri povlačenju daje zapovijed da se ne napada Talijane, ali da se puca na Hrvate koji slave njihovo povlačenje.

Desetog travnja kapetan Želimir Milić i posada jednog torpednog čamca bune se u Šibeniku. Nakon vijesti o Kvaternikovu proglasu NDH 10. travnja 1941. godine, predstojnik gradskog redarstva i pripadnik domovinske ustaške organizacije Marijan Nikšić odlučio je preuzeti vlast uz pomoć oko osamdesetak redarstvenika, žandara i pripadnike državnih službi. Šibenik je bio snažno uporište jugoslavenske vojske i mornarice, pod zapovjedništvom generala Živojina Pavlovića koji se 12. travnja s dijelom svojih postrojbi povukao prema Drnišu. Talijanska motorizirana divizija 14. travnja ulazi u grad na biciklima, okićeni hrvatskim zastavama. Od 15. travnja u gradu je uspostavljeno talijansko zapovjedništvo koje je pozvalo mjesne hrvatske vlasti na suradnju. Talijanski potpukovnik Raffaele Merendi je 19. travnja 1941. u gradu uveo zabranu kretanja noću. Svatko tko po vojnim objektima i skladištima 'bivše jugoslavenske države' bude krao, trebao je biti strijeljan. Ubrzo su hrvatske zastave i simboli zamijenjeni talijanskima, a 25. travnja Talijani su razoružali hrvatske dobrovoljce.

U Crikvenici major Petar Milutin Kvaternik diže bunu protiv srpskog komandanta garnizona, a u Splitu kapetan Righi tjera ostatke jugoslavenske vlasti. U Doboju se Hrvati bore protiv dvadesetak oklopnih vozila, a buna se zbiva i u Mostaru pod vodstvom Stjepana Barbarića i Ahmeda Hadžića, te u Livnu pod vodstvom fra Srećka Perića. U tom trenutku ustaše nisu mogle prikupiti više od 4 – 5.000 ljudi, a pukovnik Slavko Kvaternik koji u Zagrebu 10. travnja proglašava osnivanje NDH zna kako može ozbiljno računati samo na lovačkim oružjem djelomično naoružanu "Građansku zaštitu" i "Seljačku zaštitu" koje imaju 142.000 ljudi, čemu treba pridodati policiju i žandarmeriju.

Nijemci su najprije planirali hrvatski teritorij podijeliti između Italije i Mađarske, ali kad je Hitler vidio reakciju hrvatskog naroda na ulazak Njemačke vojske odlučio je dozvoliti osnivanje Hrvatske države, te nudi vlast vođi HSS-a Mačeku. Pošto Maček ovo odbija nijemci vlast prepuštaju Paveliću koji dolazi sa talijanskim trupama od kojih očekuje podršku u preuzimanju vlasti.

Ante Pavelić sa Talijanima dolazi u Zagreb, te 16. travnja 1941. godine iz Kabineta Poglavnika objavljuje Odredbu o imenovanju Prve Hrvatske Državne Vlade koju su tada sačinjavali: Poglavnik dr. Ante Pavelić – Predsjednik Vlade i vanjskih poslova, dr. Osman Kulenović iz Bihaća – Podpredsjednik Vlade, Pukovnik Slavko Kvaternik iz Zagreba – Zapovjednik vojske i ujedno Ministar Hrvatskog Domobranstva, sastavljenog od kopnene, zračne i pomorske vojske i oružništva, te po posebnoj uredbi opunomoćenik za vršenje dužnosti Poglavnika NDH, ako iz bilo kojeg razloga to nije mogao obavljati sam dr. Ante Pavelić, dr. Mirko Puk iz Gline – Ministar pravosuđa, dr. Andrija Artuković iz Ljubuškog – Ministar unutarnjih poslova, dr. Ivan Petrić s otoka Šolte - Ministar zdravstva, dr. Lovro Sušić iz Mrkoplja – Ministar narodnog gospodarstva, dr. Mile Budak iz Sv. Roka – Ministar bogoštovlja i nastave, ing. Ivica Frković iz Ličkog Novog – Ministar šuma i ruda, dr. Jozo Dumandžić iz Klobuka – Ministar udružbe (skrb i javni radovi), dr. Milovan Žanić iz Senja – Predsjednik zakonodavnog povjereništva.

Nijemci su 300.000 srpskih vojnika zarobili i poslali u radne logore, dok su vojnike drugih nacija pustili kući, ne očekujući od njih otpor okupaciji. Najborbeniji Srbi, četnički radikali, oficiri i vojnici su se odmah povukli u brda Bosne, Istočne Hercegovine i Srbije gdje su počeli sa napadima na Hrvatska, katolička i muslimanska sela.


Čim je Jugoslavija napadnuta Britanski agenti propagiraju ustanak protiv Nijemaca i Talijana. Tome se odazivaju odmetnute jedinice Kraljevske vojske koje su se odmah tradicionalno nazvali četnici, te počinju činiti velike pokolje Hrvata na području Hercegovine i Dalmatinske Zagore. Komunisti su u tom periodu, zbog sporazuma između Hitlera i Staljina širili "revolucionarni defetizam", to jest zagovarali su dezertiranje iz vojske i skrivanje oružja.

Tijekom travnja, dok su se Hrvati organizirali, srpski vojnici i četnici, poubijali su preko 300 osoba hrvatske i muslimanske pripadnosti, prije nego je u NDH krenula u akcije odmazde.

Srpsko nezadovoljstvo osnutkom hrvatske države počelo je odmah nakon uspostave Banovine Hrvatske 1939. kada je i Vojska kraljevine izišla na ekstremne srpske pozicije, kao i SPC, te Srpski kulturni klub. Srbi su odmah osnovali i dvije paravojne organizacije civila, četništvo i sokolaštvo, koje su bile ekstremno indoktrinirane, naoružavane i vojno obučavane. Po raspadu Jugoslavije Srbi su nastavili pobunjeničko ponašanje i prenijeli ga s Banovine na NDH. Već u svibnju oni pokušavaju pokrenuti “Đurđevdansku“ pobunu, ali ona ne dobiva šire razmjere.

Zbog sve većeg otpora uspostavi Hrvatske države od strane Srba pojedine ustaške postrojbe počinju sa odmazdama, te je 27. 4. 1941. uhićeno i ubijeno 176 Srba kod Bjelovara.

U lipnju 1941. godine velikosrpske snage imaju oblikovanu platformu daljnjeg djelovanja pod nazivom “Homogena Srbija“ kojom planiraju stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima . Kako bi same Srbe naveli na to smišljen je propagandni uradak pod nazivom “Valerijanov memorandum“ SPC. “Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC i predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana do 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Ove klevete koje nemaju nikakve veze sa stvarnošću, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene su po čitavom svijetu. U tom dokumentu se tvrdi kako su već u ljetu 1941. godine, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni. Tu SPC tvrdi kako su Srbi istrijebljeni i u kotaru Lapac iako su tu oni započeli genocid nad Hrvatima. Odmah nakon izdavanja “Valerijanova memoranduma“ pala je vlada generala Simovićau Londonu, te je nastala nova vlada Kraljevine Jugoslavije u izbjeglištvu u kojoj je Draža Mihailović postavljen za ministra vojske. Čim je SPC izdala prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje nova srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu, uključujući žene i djecu, te uništavaju čitavo neselje. Ustašama je trebalo oko 3 mjeseca da se dovoljno organiziraju nakon čega su počeli i hrvatski napadi na srbe.

Uskoro počinju ubojstva Jugoslavenskih oficira oko Gospića, kao i viđenijih i bogatijih Srba čime se pokušalo zastrašiti Srbe. Rezultat je bio obrnut od očekivanoga i neprijateljstvo Srba prema NDH se povećava. Uskoro počinju i uhićenja mnogih Srba koje se okuplja u logore i šalje prema Srbiji (ukupno ih je u iduće dvije godine protjerano i transportirano oko 120.000 sa područja NDH.) Zbog nepovjerenja u lojalnost Srba novoj državi vrlo brzo su doneseni brojni zakoni usmjereni protiv Srba kao što su otkazi iz javnih službi, a ministarskom naredbom od 18. 7. 1941. ukinut je naziv srpskopravoslavna vjera, te je zamijenjen nazivom grkoistočna vjera, koji se upotrebljavao prije 1918. godine, te je zabranjena ćirilica.

Krajem travnja počinju pregovori sa talijanima i njemcima o granicama. U Beču 21. i 22. travnja sastaju se Njemački i talijanski ministri Ribbentrop i Ciano gdje pregovaraju o razgraničenju na istočnoj obali Jadrana. Ciano je zahtijevao: "Dalmacija i ostala jadranska obala bit će pripojena Italiji, u čitavom potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status gubernerije s guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s Italijom."

Nakon toga došlo je 25. travnja 1941. do sastanka u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije. Ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je zahtjev po kojoj je Italija tražila liniju razgraničenja Karlovac – Mostar i sjeverozapadni kut Crne Gore. Sve ono što je sjeverno od te crte imala bi biti hrvatska država, potpuno nezavisna od Italije. Ciano je istakao ako bi Italija i Hrvatska stupile u tješnje odnose s Italijom, onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izlaz na more, i to u širini od kojih tridesetak kilometara na području između Kraljevice i Senja. Pavelić je to odbio i rekao; "Mi ćemo u takovom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži imati nakon dva rata još i treći i to s nama." Ovim riječima je Pavelić Talijanima zaprijetio ratom iako nije imao čime prijetiti, i ne shvaćajući kako Talijani baš i žele prikrivenim ratom protiv Hrvata ostvariti svoje ciljeve, ali ne direktno već pomoću posrednika koje su već tada planirali iskoristiti za svoje interese. Očito je bio vrlo iznenađen talijanskim zahtjevima, iako razloga za iznenađenje nije bilo. Odmah nakon 1. svjetskog rata talijanski pisac Gregorio Piccin je napisao: »Talijanska vlada na čelu s ministrom vanjskih poslova, Sidney Sonninom, ušla je u rat (…) dobrim dijelom zato, da bi sebi priključila Istru, Dalmaciju i Albaniju. Dakle, sasvim je jasno Kako je stav talijanske vlade prema jugoslavenstvu i jugoslavenskom ujedinjenju bio sve prije nego prijateljski, iako je službeno Italija postala „saveznik“ srpskog kraljevstva. Zato je Sonnino, (predratni premijer Italije i ministar vanjskih poslova tijekom Prvog svjetskog rata) kad je rat završen, budući da nije uspio spriječiti stvaranje jugoslavenskog kraljevstva, nastojao svim sredstvima uništi ga ekonomskom blokadom, zaustavljajući priznanje tog kraljevstva od strane drugih vlada; jedno od sredstava, i to ne posljednje, bilo je slanje destabilizirajućih misija.(…) General i vice glavni zapovjednik vojske, Pietro Badoglio, izradio je plan destabiliziranja, koji se odnosio na čitav jugoslavenski teritorij, pored onih zona koje je već držala talijanska vojska i to u času, kad mu je postalo jasno da će sve savezničke sile, po nagovoru SAD-a, priznati i podržati kraljevinu Srba, Hrvatai Slovenaca, proklamiranu 1. prosinca 1918. Projekt je bio popraćen pismom sa zahtjevom za dozvolom za njegovu realizaciju i traženjem neophodnih sredstva. Projekt je Badogliu predao sam Sonnino 3. prosinca 1918. Radilo se o precizno razrađenom planu destabilizacije zasnovanom na poznatoj i više no klasičnoj strategiji; divede et impera –podijeli pa vladaj. « Isti je cilj imao i D’Annunzia, pjesnik i jedan od idejnih začetnika talijanskog fašizma koji je gotovo istovremeno pozivao Mussolinija: »Treba se usprotiviti stvaranju kraljevstva S.H. S, (Srba, Hrvata i Slovenaca)...« I Mussolini je nastojao je sve svoje veze i sredstva iskoristiti za širenje Italije na Balkan, do granica nekadašnjeg Rimskog Carstva na ovom terenu, što je i javno zagovarao na svojim političkim skupovima. Poznat je njegov govor u Trstu iz 1920.; »Pred inferiornom barbarskom rasom, kakvi su Slaveni, ne treba voditi politiku šećerleme, već štapa. Granice Italije moraju biti Brenero, Monte Nevoso i Dinarski masiv. Mislim kako možemo žrtvovati 500.000 slavenskih barbara za 50.000 Talijana.« Musollini je 7. travnja 1939. izvršio invaziju na Albaniju, a otpor je slomljen pet dana kasnije. Albanski kralj Zog pobjegao je u London 28. 9. 1940. Talijanske trupe sa teritorija Albanije napadaju Grčku u sklopu svojih želja za ovladavanjem čitavim Balkanom. Grčka izvodi uspješan protunapad i potiskuje 11. talijansku armiju na početne pozicije, na teritorij Albanije. Nakon toga Talijani žele napasti i Jugoslaviju, ali im Hitler to zabranjuje.

Pavelić je sve ovo znao, ali je očito smatrao kako Talijani mrze Srbe i vole Hrvate, ne shvaćajući kako u politici nema ljubavi već postoje samo interesi. Nisu Talijani bili protiv Jugoslavije zbog Srba već zbog toga što su Srbi dobili teritorij koji su Talijani željeli za sebe. Da je Pavelić razumio ove talijanske strateške težnje mogao je shvatiti kako su oni spremni sve učiniti kako bi dobili ono što traže, te ih je mogao prevariti u cilju stvaranja Hrvatske države, odnosno mogao je zaigrati na talijanski način sa figom u džepu. Mogao je formalno prihvatiti zahtjeve Ciana za tješnje odnose s Italijom, te ih tako primiriti. Međutim on je odlučio odlučno tražiti nezavisnu državu vjerujući kako će dogovoreno, uz pomoć Nijemaca postati vječno riješenje.

Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km, ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom, ali Pavelić i to odbija. Pavelić umjesto toga predlaže da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i Trogira i neki otoci, a Ciano postavlja protuprijedlog o carinskoj i privrednoj uniji, kontroli lučkog i pomorskog prometa, te podređenost hrvatske vojske, što je Pavelić također odbio. U noći 3. svibnja 1941. stigao je u Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je talijanski veleposlanik Casertano zahtijevao odluku Pavelića u pitanju granice, carinske i monetarne unije, te vezivanja hrvatske vojske uz Italiju i to do 4. svibnja u podne. Pavelić je odlučio da prvo potpiše dogovor sa Nijemcima pa tek onda sa Talijanima. Zbog toga je u Zagrebu 13. svibnja 1941. godine potpisan hrvatsko-njemački državni ugovor o povlačenju granica između Velikog Njemačkog Reicha i Nezavisne Države Hrvatske, a koja je bila utvrđena crtom razgraničenja tadašnje tromeđe Hrvatska-Njemački Reich- Italija do tadašnje tromeđe, koja se poklapala s bivšom upravnom granicom između nekadašnje Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te bivših austrijskih pokrajina Kranjske i Štajerske s druge strane. Granicu između NDH i Mađarske je utvrđen rijekom Dravom, ali to Pavelić nije htio potpisati. Hitler je stao na stranu Mađarske pošto joj je obećao područja izgubljena 1918. kao nagradu za napad na Jugoslaviju, te su tako Međimurje i Baranja silom ostale pod mađarskom vlašću. Iako ništa nije mogla učiniti NDH je osnovala veliku Župu Baranja sa sjedištem u Osijeku koja nikad nije stvarno postojala. Gospodarska podređenost NDH interesima Njemačke utvrđena je privrednim sporazumom po kojem se Vlada NDH obvezala se da će omogućiti neograničeno iskorištavanje industrijskih sirovina. Tim sporazumom NDH je preuzela obvezu da će snositi troškove njemačkih vojnih jedinica stacioniranih na svom području.

U ovim pregovorima Pavelić je pred svojim suradnicima nastojao dokazati kako se bori za hrvatske interese, ali je doista pokazao potpuno nepoznavanje strategije, te je počinio najveću stratešku grešku koja je rezultirala propašću Hrvatske države. Da je znao strateški razmišljati morao je formalno, ali ne i stvarno prihvatiti talijanske zahtjeve za carinskom, monetarnom i vojnom unijom. Kako ta unija ne bi stvarno zaživjela morao je talijane nagovoriti na postepeno uvođenje takve unije, korak po korak, kako bi se Hrvati navikli na nju. Time bi kupio vrijeme za tajno jačanje vojske, redarstva i obavještajnih službi, te bi mogao čekati pogodan trenutak za kršenje ugovora. Usprkos otporu najbližih suradnika mogao je nekolicini najpametnijih objasniti tajnu strategiju slabijega koji kupuje vrijeme i čeka svoj trenutak, a po kojoj treba formalno prihvatiti talijanske zahtjeve za carinskom, monetarnom i personalnom unijom, pa ih čak i proširiti, te sa Italijom udružiti čitavu NDH. To bi bilo vrlo korisno za Hrvatsku pod uvjetom da Talijani prihvate rasporediti talijansku vojsku na granicu prema Mađarskoj i Nedićevoj Srbiji, te da talijanska žandarmerija čuva red i mir u većinski talijanskim i srpskim mjestima, sa time da hrvatsko redarstvo čuva red u svim mjestima sa hrvatskom većinom od Trsta do Boke Kotorske i Zemuna. Monetarna unija bi značila gubitak vlastite valute NDH, ali to bi mogla nadoknaditi plaćanjem prenosivim mjenicama čime bi nadoknadili gubitak emisije novca. Da je pretpostavio kako bi Italija mogla izgubiti rat Pavelić je mogao prihvatiti čak i postepeno stvaranje zajedničke vojske na način da, za početak, Talijani u sve hrvatske postrojbe imenuju jednog svog časnika za vezu, a da se na isti način u sve talijanske postrojbe na teritoriju bivše Jugoslavije imenuje jedan hrvatski časnik za vezu. Da je ovo napravljeno, kasnije u trenutku talijanske kapitulacije hrvatska vlast mogla većinu talijanskih postrojbi staviti pod svoje zapovjedništvo. Talijani bi sve ovo prihvatili vjerujući u svoju ratnu pobjedu, ali Nijemci ne bi, te bi se njima moglo ponuditi kontrolu željezničkih pruga prema Srbiji i Grčkoj. Dijeljenjem ovlasti na istom prostoru izazivalo bi tihe sukobe između Nijemaca i Talijana, ali Talijani ne bi imali interes za naoružavanje četnika i partizana. Na ovaj način svi Hrvatski krajevi bi ostali u jednoj državi što bi bio gubitak da su Hitler i Musolini pobijedili u ratu, ali u tom slučaju i onako bi Talijani postepeno ukinuli NDH pošto je Hitleru Musolini bio najvažniji saveznik. Da je Pavelić predvidio mogući Hitlerov gubitak rata znao bi kako nakon ovakvog dogovora ustaše i domobrani samo trebaju, u policijskim uniformama, čekati pogodan trenutak za obračun sa Talijanima, te se polagano naoružavati. Ali njemu ovo nije ni padalo na pamet, iz čega je logično zaključiti kako njemu ni na kraj pameti nije padala mogućnost da Hitler i Mussolini izgube rat. Ako to u početku i nije bilo očito, talijanske zahtjeve je mogao prihvatiti i kasnije nakon gubitka Njemačke bitke kod Staljingrada, nakon uključenja SAD-a u rat, nakon što je Romel izgubio Afriku, nakon iskrcavanja saveznika na Siciliju i nakon iskrcavanja saveznika na Talijansko tlo. Zbog ne shvaćanja stvarne talijanske odlučnosti da dobiju čitavi Balkan dobio je pobunu Srba i komunista koje je talijanska obavještajna služba, naoružavala, financirala i poticala na pobunu, a sve troškove su nadoknađivali šaljući Paveliću račune za svoje troškove. Na taj način je NDH, i ne znajući, u stvari financirala pobunu protiv same sebe.

Rimski ugovor između NDH i Kraljevine Italije je potpisan 18. svibnja 1941. u Palači Venecija u Rimu. Po Ugovoru su talijanski zahtjevi donekle smanjeni, a NDH je dobila izlaz na more kod crte Novi Vinodolski, Senj, Crikvenica, Karlobag i Kraljevica u podvelebitskom primorju, te područje od Omiša do Dubrovnika, dok je Kotor s širim pojasom Boke Kotorske do točke između Cavtata i Vitaljine pripao Italiji. U sastavu NDH ostali su i otoci Pag, Brač, Hvar, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep i poluotok Pelješac. Posebnom konvencijom je trebalo biti riješeno pitanje Splita i Korčule jer je NDH inzistirala na njihovoj autonomiji. Ugovorom su Talijani dobili veći dio Dalmacije, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Ovime je NDH izgubila teritorij na kojem je živjelo oko 380.000 stanovnika i najveći dio Jadranskog mora, te su Hrvati ostali podijeljeni u dvije države. U ostatku zemlje skoro trećinu stanovništva činili su Srbi kojima nije bilo dopušten rad u državnoj službi i nisu smjeli služiti vojsku. Ugovori su se sastojali od tri dokumenta. Prvim dokumentom je utvrđena granica između dviju država. Po drugom NDH se ugovorom obvezala kako u jadransko-primorskom području (Druga, demilitarizirana zona) neće podizati nikakve vojne objekte ni držati ratnu mornaricu. Trećim dokumentom Italija je postala jamcem političke nezavisnosti hrvatske države. Odmah nakon potpisivanja sporazuma, Italija je svoju interesnu sferu podijelila na tri zone; Prva zona je priključena izravno Italiji, Druga zona je postala demilitarizirana, a Treća zona (najudaljenija od mora) je potpala pod vojnu i civilnu vlast NDH.

Kao granica prema Srbiji 7. 6. 1941. određena je stara granica između Austro-ugarske i Srbije. Istočni dio Srijema je formalno dodijeljen NDH, ali ga je iz strateških razloga Treći Reich zadržao pod svojom upravom pod nazivom Ostsyrmien.

Granica prema Kraljevini Crnoj Gori 27. 10. 1941. određena je dogovorom s Italijom, gdje je Italija poklonila formalno Crnoj Gori, a stvarno sebi uzela dio Konavala sa Prevlakom.

NDH je i prema Italiji preuzela obvezu izdržavanja (opskrbe) talijanske vojske na svom području. Vlada NDH je stavljala na raspolaganje talijanskom vojnom zapovjedništvu i određene iznose novca, koji su se utvrđivali svakog mjeseca. NDH je čak preuzela i obvezu opskrbe stanovništva u anektiranim područjima (Dalmacija), kao i vojnih snaga smještenih na tom području.

Sa anektiranim područjima Talijani su osim teritorija dobili i velika nalazištima boksita u Dalmaciji i Hercegovini, te drvo, što je Italiji nedostajalo. Boksit je Njemačkoj također nedostajao, a iz boksitnih kopova u NDH moglo se eksploatirati preko 500.000 tona godišnje, što je bilo više od 40% ukupnih njemačkih potreba. Postepeno sve veći dio ruda prešao je u njemačku službu uz pomoć željezara u Zenici i Slavonskom brodu, kao i drvna sirovina.

Čim je javnost doznala o hrvatsko talijanskim graničnim pregovorima i o onom što Talijani traže sve viđenije ustaše se snažno opiru talijanskim zahtjevima za Dalmacijom uz tvrdnje; "U Dalmaciji je samo kamenje talijansko", dok grof Cijano ustaše naziva "bjesnim psima", čime su postali talijanski smrtni neprijatelji, iako to ne znaju.

Ovo nezadovoljstvo hrvatskog naroda komunisti su željeli što više produbiti, te su počeli širiti razne parole i laži kojima su željeli proširiti mržnju prema talijanima i srbima. U odnosu na talijane su širili parolu kako je Pavelić prodao Istru i Dalmaciju, iako je to kralj riješio Rapalskim sporazumom 1921. Kako bi što više produbili mržnju između Srba i Hrvata partizanska propaganda je počela širiti vijesti kako ustaše imaju namjeru 1/3 Srba pobiti, 1/3 umoriti glađu, a 1/3 protjerati. Isto su govorili i za četnike kako oni to namjeravaju napraviti Hrvatima, a to su četnički vojvode doista i obećavali svojim sljedbenicima.

Tijekom hrvatsko – talijanskih pregovora, delegacije Srba iz svih mjesta odlaze u talijanska zapovjedništva, te traže priključenje Italiji. Delegacija pod vodstvom senatora Novakovića Longina, iz Knina, odlazi s tim zahtjevom u Rim, na dvor. Zahvaljujući tome Talijani ne popuštaju, te anektiraju veći dio otoka i obalu između Vira, Benkovca i Splita. Popuštaju ustašama samo u zahtjevu za povlačenjem vojnih postrojbi iz interesne zone do 1. kolovoza. Nakon potpisivanja ugovora, Srbi od Like do Boke kotorske, nastavljaju sa slanjem delegacija i traženjem aneksije cijele Dalmacije i Like. Mnogi Srbi emigriraju u talijansku zonu i osnivaju srpske odbore i vojne logore.

Pavelić je bio zadovoljan potpisanim rimskim sporazumom vjerujući kako je to maksimum koji se u tom trenutku može dobiti, ne shvaćajući kako su Talijani taj ugovor potpisali sa "figom u đepu", samo zbog toga što su to tražili Nijemci koji su željeli smiriti stanje na Balkanu. Ali talijanski fašisti su odmah smislili plan za sabotiranje toga ugovore. Plan se temeljio na projektu koji je nakon prvog svjetskog rata izradio General Pietro Badoglio, i koji se odnosio na čitav jugoslavenski teritorij. Projekt je bio popraćen pismom sa zahtjevom za dozvolom za njegovu realizaciju i traženjem neophodnih sredstva. Operativnu provedbu su povjerili talijanskoj vojnoj obavještajnoj službi, a izvođenje plana su odlučili povjeriti srpskim četnicima, te komunistima. Pošto se komunisti nisu bunili dok Hitler nije napao SSSR, u početku su im glavni izvođači plana bili četnici. Pošto Pavelić nije znao strateški razmišljati nije shvatio kako će Talijani sve učiniti u cilju okupacije čitave Hrvatske i to uz pomoć Srba kojih je na teritoriju izvan talijanske zone živjelo skoro 30 posto, te uz pomoć komunista kojih je bilo na čitavom teritoriju hrvatske.

Svega 18 dana od kapitulacije Jugoslavije, dok je Pavelić pregovarao o granicama, došlo je do prvih sukoba pobunjenih Srba kod Sanskog Mosta iz sela Kijevo i Tramošnja, između 6. i 8. svibnja, što su Srbi nazvali Đurđevdanski ustanak, pri čemu su otvorili vatru na ustaše koji su pokušavali uspostaviti vlast NDH. U borbu su se uskoro uključili Srbi iz okolnih sela. Ustašama je pristigla pomoć iz Prijedora, a 7. svibnja u borbu se uključilo i jedno njemačko odjeljenje. U svitanje 8. svibnja jedna njemačka bojna razbila je srpske pobunjenike. Nijemci su za svoje ubijene streljali 27 Srba u Sanskom Mostu.

U Veneciji 15. lipnja 1941. godine potpisan je poseban Ugovor o pristupanju Nezavisne Države Hrvatske Trojnom Paktu, kojega su 27. rujna 1940. godine, službeno oformile Njemačka, Italija i Japan. U lipnju 1941. Pavelić se sastaje sa Hitlerom u Bavarskoj, pri čemu ga Hitler ohrabruje u prihvaćanju slovenskih useljenike i deportiranje Srba u Nedićevu Srbiju. Hitler želi etnički očistiti prostor Slovenije za nijemce i ne zanima ga gdje će Hrvati zbrinuti Slovence. Führer je također izjavio kako previše tolerancije može biti štetno, te je predložio Paveliću da vodi "pedeset godina nacionalno netolerantne politike". U sljedećih nekoliko mjeseci, ustaška je vlada deportirala desetke tisuća, a u iduće dvije godine deportirano je oko 120.000 Srba u Srbiju.


Dana 22. lipnja u 3:00 počinje napad na Sovjetski Savez pod nazivom Operacija Barbarossa. Napadu se protivio jedino Göring koji je nakon rata sa Francuskom i Britanijom bio uvjeren kako bi napad na Sovjetski Saveza bio porazan za Njemačku. Nakon gubitka zračne bitke iznad Britanije shvatio je kako Nijemci više nemaju tehnološku prednosti nad zapadom, te je uporno pokušavao nagovoriti Hitlera da odustane od napada, ali se nakon Hitlerove odluke priklonio vođi. Goring kao zapovjednik Luftwaffe je već 1940. bio u defanzivi u zračnom prostoru pošto su Britanski bombarderi već tada započeli s bombardiranjem Trećeg Reicha. Da je bio u pravu vidjelo se već 1942. kada su britanske bombe padale u tisućama, te uništavale njemačke gradove. Od tada Luftwaffe je mogao odgovoriti samo noćnim letovima i protuzračnim oružjem.

Kad je Njemačka napala Sovjetski savez mnogi komunisti zaključili kako bi mogli biti uhićeni, te su se počeli skrivati. Tako su se Sisački komunisti 22. lipnja 1941. skrili u šumi Žabno gdje se okupilo 79 komunista, te su to svoje skrivanje kasnije nazvali dan ustanka, a sebe su nazvali prvi antifašistički odred.

Poslije napada Njemačke na SSSR pobuna Srba u istočnoj Hercegovini postaje masovna. Pavelić u ovom trenutku ne shvaća kako je Srbima ostalo dosta oružja od Jugoslavenske vojske i kako on nema snage za stavljanje čitavog tritorija NDH pod svoju kontrolu. Umjesto da učvrsti vlast u mjestima sa hrvatskom većinom, te mobilizira što više dragovoljaca, a većinski srpska mjesta ostavi za kasnije postepeno neutraliziranje zapošljavanjem nezaposlenih na javnim radovima, gospodarskim povlasticama i pritiscima, on u namjeri dokazivanja svoje snage slabim i neiskusnim vojnim snagama pokušava osvojiti ono što ne može osvojiti. Na to ga navode i Talijani koji mu po malo pomažu u borbi protiv četnika, a sve kako bi se sukob između Hrvatai Srba što više produbio. Talijanske i ustaško-domobranske trupe su početkom srpnja potisnule pobunjene Srbe u planine, pri čemu Talijani zauzimaju sve više teritorija. Na planinu Sitnicu kod Trebinja izbjeglo je oko 20.000 Srba iz stolačkog, ljubinjskog i bilećkog područja, te postaju izvrsna masa za mobilizaciju i razbuktavanje rata, što Talijani i žele.

Zahvaljujući savjetima pametnijih suradnika i pojedinih nijemaca Pavelić vrlo ubrzo mijenja politiku i odlučuje primiriti stanje, te 30. lipnja izdaje smjernice velikim županima i ustaškim dužnosnicima prema kojima se naglašava kako je najvažnija dužnost hrvatskih državnih tijela: "zaštititi slobodu, sigurnost života i sigurnost imovine svakog državljana, i svakog onog tko u državi živi i u njoj se nalazi.... Nitko nije gospodar tuđeg života.... nitko na svoju ruku, bio to državni činovnik, ustaški dužnosnik bilo koje vrste, nema prava tuđi život da sam na svoju ruku, mimo zakona i mimo zakonom predviđenog suda oduzeti, jer onim časom on se stavlja sam iznad izvan zakona, jer počinja zločin i državna vlast, hrvatska državna vlast, ustaška vlada mora proti njemu postupati i postupat će kao proti svakom zločincu koji tuđi život dira." Pošto je na terenu zavladala anarhija Pavelić je morao za realizaciju ove smjernice aktivirati prijeke sudove koji su na smrt uskoro osudili desetke pojedinaca iz ustaških redova koji se nisu obazirali na zapovijed.

Nakon njemačkog napada na SSSR i uvjerenja komunista i Srba kako će rat kratko trajati pobuna se širi na područje Crne Gore gdje se od 13. srpnja 1941. godine vode ozbiljne borbe četnika i komunista protiv Talijana, te se Talijani trude iskoristiti pobunu za svoje interese. Pobunu u Crnoj Gori guše uz pomoć svježih divizija poslanih iz Albanije. Talijanski mediji počinju pisati o masovnim zločinima Hrvata nad Srbima, ali ništa ne pišu o svojim zločinima. Talijanski oficiri obilaze srpska sela i šire parolu; "Buono Serbo, mazzare Croato", a 23. srpnja u Benkovcu je, po nalogu guvernera, talijanski obavještajni oficir održao sastanak sa srpskim vođama iz Srba, D. Lapca, Drvara, i dao im nalog za bunu, te im je osigurao tajnu isporuku oružja i streljiva. Na sastanku sa srpskim prvacima u Benkovcu talijanski zapovjednici obećavaju zaštitu Srba i pomaganje u borbi protiv Hrvata. Sa Talijanskim obavještajnim časnicima je dogovoreno kako se Srbi trebaju vratiti u svoje krajeve i raditi na pripajanju Kninskog i Gračačkog kotara kraljevini Italiji. Niko Novaković Longo i Boško Desnica objavljuju javni apel u listu »San Marco« u kojim u ime »100.000 pravoslavnih Srba sjeverne Dalmacije« traže da Talijani pripoje čitavu Dalmaciju, a ne samo njen sjeverni dio, što je dr. Novakoviću donijelo naklonost Rima. Tražili su ono što su im talijanski obavještajci rekli da traže, a u cilju da talijansku javnost pripreme za takvo riješenje. Obavještajni oficir izvještava guvernera Bastijanija; "Oni su otišli kućama sa obećanjem da će raditi po vašim uputama".

Velika pobuna Srba Talijanima je bila neophodna kako bi Nijemcima pokazali nesposobnost ustaša u održavanju reda, te potrebu da Talijani preuzmu čuvanje mira u području Dalmacije, Like i Bosne. I tako je počela organizacija velikog antifašističkog ustanka prema planu talijanskih fašista uz logističku i organizacijaku podršku talijanske vojne obavještajne službe, pri čemu su Srbi i komunisti postali puki izvršitelji talijanskih planova za ostvarenje njihovih strateških interesa.

Ta od Talijana organizirana i isplanirana velika pobuna počinje isti dan kada se talijanski garnizon, prema ranijem dogovoru sa NDH o demilitarizaciji Druge zone, povukao iz Topuskog, Vrginmosta i Slunja 27. srpnja prema obali, te Srbi iz okolnih sela počinju sa pobunom talijanskim oružjem i oružjem zaostalim od kraljevine jugoslavije. Toga dana izbila je pobuna u Srbu, Donjem Lapcu, Drvaru i svim okolnim krajevima, dok u Prvoj zoni, na anektiranom području nema nikakve pobune. Talijanskim oružjem naoružani srpski oderedi iz anektirane zone odlaze na područje NDH i ondje sudjeluju u napadima na hrvatska sela. Nema ni jednog napada na Talijane pošto u četničkim zapovijedima izričito piše; "ne napadati Talijane". Istovremeno sa ustankom Srba u Lici, četnici i komunisti iz Drvara 27. srpnja organiziraju ustanak protiv NDH.

Početkom ustanka počinje povratak talijanskih trupa i reokupacija, a pobuna im služi kao opravdanje za kršenje sporazuma sa ustašama o odlasku talijanske vojske iz interesne zone. Ustanici dočekuju "fašističke okupatore" sa zastavama i slavljem. Talijani dopuštaju pregled talijanskih vojnih kamiona kako bi Srbi pregledali dali se tu krije poneki Hrvat. Na taj način Talijani postepeno reokupiraju cijelu okupacijsku zonu, nakon čega sa četnicima sklapaju sporazum u Višegradu. Uskoro se pobuna širi čitavom Bosnom.

Nakon ovog četničkog ustanka pod talijanskom zaštitom odlukom Mussolinija sve ustaške i domobranske postrojbe su se morale povući iz talijanske Druge i Treće okupacijske zone dok su četnici prešli pod talijansko zapovjedništvo i opskrbu, te se formira MVAC – Milizija volontare anticomunistica. Talijani sklapaju sporazum sa četnicima, a Draža Mihailović šalje svog delegata, Trifunovića, vojvodu Birčanina u Split kao svog predstavnika u talijanski stožer. Nakon toga su talijani zajedno sa četnicima kreću u operacije protiv Hrvata pod parolom borbe protiv komunista. Da je Pavelić i tada shvatio Musolinijeve krajnje ciljeve mogao je još uvijek prihvatiti talijanske zahtjeve za jačanje unije sa Italijom i tako razbiti njihovo savezništvo s Srbima.

I na području Dubrovnika Talijani dovode četnike kako bi i ovdje protjerali što više Hrvata. Dva hrvatska obavještajca, koji ilegalno djeluju u Dubrovniku i skoro svakog dana javljaju UNS-u (Ustaškoj nadzornoj službi) u Zagreb o “neshvatljivom stanju u gradu, gdje harače četnički krvoloci, slobodno dolaze četnički vojvode Trifunović, Jevđević i drugi, tu sastanče i mjesecima borave u dubrovačkim hotelima”. Javljaju i kako pročetnički orijentirani dubrovački gradonačelnik dr. Ivo Karlović, koji je prije Drugog svjetskog rata radio u Ministarstvu unutarnjih poslova Kraljevine Jugoslavije nosi srpske i četničke oznake na svom automobilu, te se slobodno kreće po četničkoj teritoriji u Hercegovini i Crnoj Gori.

Nakon prvog ustanka u Crnoj Gori Talijani organiziraju protuofanzivu sa 30.000 vojnika. Za vrijeme te pobune početkom kolovoza talijanski obavještajci vode vrlo tajne pregovore sa Titom u Beogradu kako bi se obustavili partizanski napadi na Talijane. Pregovori su vođeni u Beogradu, gdje se Tito skrivao u vili masona Vladimira Ribnikara, na Dedinju. Na osnovu svojih obavještajnih podataka Tito je prepoznao talijansku igru, te je procijenio kako Talijani žele osvojiti čitavu NDH i kako su oni ustvari najveći strateški neprijatelji NDH. Na temelju toga je zaključio kako se sa njima može naći zajednički jezik u obostranom trenutnom interesu. Shvatio je kako bi on mogao pomoći talijanima u širenju pobune protiv NDH, dok bi njemu Talijani mogli osigurati neophodno oružje i streljivo, dok se ratna sreće ne okrene na sovjetsku stranu. Zahvaljujući takvim interesima glavni Jugoslavenski antifašist je na taj način postao glavni suradnik talijanskog fašizma u borbi protiv NDH. Istovremeno dok je sa Talijanima pregovarao o isporukama oružja, sa Gestapoom je preko posrednika Floresa riješio problem nedostatka iskusnog zapovijednog kadra organiziravši povratak "Španaca" iz njemačkih logora.

Pošto nije znao kako će na suradnju sa talijanima reagirati Staljin Tito je 13. kolovoza 1941. izvijestio Kominternina agenta Josipa Kopiniča kako su talijanski mornari u Kotoru povezani s crnogorskim komunistima, te im daju oružje, a Kopinić je ovo proslijedio Staljinu. Ovime je Tito otklonio sumnju sa sebe, te je do isporuke prve količine oružja došlo u rujnu 1941. kada su povjerljivi Titovi komunisti dobili 25.000 pušaka od talijanskih mornara. To je bila dovoljna količina za borbu protiv ustaša i domobrana, ali nedovoljno za ozbiljne napade na talijanske veće postrojbe. Za ovu prvu pošiljku oružja preko luke u Boki Kotorskoj, koja je tajno isporučena grupici Titu najodanijih komunista doznala je obavještajno nadzorna služba NDH, te je to dojavljeno Eugenu Didi Kvaterniku koji je s tim upoznao Pavelića. O ovoj isporuci znalo se čak i u Rimu, te je Švicarski konzul nakon kapitulacije Italije zapisao sljedeće: »Tito je možda jedini Hrvat, kojemu Talijani nedostaju. Oni su, naime, značajno pridonijeli opskrbi njegovih partizana ratnim materijalom». Švicarski vojni obavještajci su za ovu isporuku mogli lako doznati od talijanskih vojnih logističara, pošto je Švicarska znatne količine oružja i streljiva prodavala Italiji. Pri isporuci oružja, uz večeru i piće lako su mogli doznati krajnje odredište pojedinih isporuka. Nakon rata talijanski general i zapovjednik talijanske vojske u NDH Mario Roatta Cherchilu je priznao kako su Talijani 1941. podijelili partizanima 25.000 pušaka, čime su antifašista Tita pretvorili u najvažinijeg fašističkog suradnika u tajnoj borbi protiv NDH sa kojom su bili u javnom savezništvu.

Paveliću je nakon ove informacije moralo postati jasno kako su Talijani stvarni organizatori pobune protiv NDH, te kako će oni sve učiniti kako bi uništili i zauzeli čitavu NDH. Tada je morao naći strateško riješenje za ovaj problem kako bi osigurao opstanak NDH, ali on to nije znao te je pokušao problem prebaciti na Hitlera, ne shvaćajući kako je Hitleru Italija najvažniji saveznik i kako on to savezništvo neće ugrožavati zbog njemu minorne hrvatske. Da je to shvatio mogao je još uvijek prihvatiti monetarnu, carinsku i vojnu uniju sa italijom. Tada bi dogovor sa talijanima doveo do prekida njihove pomoći četnicima i partizanima koji bi svakog dana postajali sve slabiji, hrvatska vojska sve jača, a talijansko vjerovanje kako su se proširili na čitavu NDH sve snažniji. Pošto je Pavelić sve one koji su tražili borbu protiv talijana marginalizirao i progonio logično je zaključiti kako je on u stvari povjerovao Hitleru koji ga je uvjerio kako su informacije o talijansko partizanskoj suradnji ustvari obavještajna dezinformacija kojom se želi sabotirati njegovo savezništvo sa Italijom. A kad neki državnik više vjeruje strancima nego svojim obavještajcima tada ta država ne može dugo trajati.

Na području istočne Hercegovine, početkom kolovoza General Dalmaco, zapovjednik 6. armijskog korpusa sa sjedištem u Dubrovniku, na osnovu podataka od svoje obavještajne službe zaključuje kako su sukobi između Srba s jedne, te ustaša i muslimana s druge strane dovoljno napredovali, te treba uvesti red. Ne obazirući se na hrvatski suverenitet, Dalmaco razoružava preostalih 60 ustaša u Trebinju, te četnici 1. 8. 1941. ulaze u grad. Tada je sklopljen i prvi sporazum po kome su se Srbi obvezali da neće napadati talijanske cestovne i željezničke transporte, ako u njima nema naoružanih Hrvata. Odmah potom Talijani procjenjuju kako sukobe mogu iskoristiti za proširenje svoje okupacijske zone daleko na sjever, do linije Višegrad - Jastrebarsko, na štetu skoro jedne trećine teritorije NDH. Bez ikakvih konsultacija, Musolini je obavijestio Pavelića kako će talijanska vojska okupirati ovu oblast i preuzeti upravu. Pavelić se žalio Berlinu, ali je stigao Ribentropov odgovor kako "savezništvo sa Italijom ostaje alfa i omega njemačke politike u čitavom Sredozemnom području". Ovim proširenjem okupacijske zone Talijani su ojačali strateški položaj na Balkanu, kako bi u slučaju povoljne prilike stvorene njemačkom zauzetošću na istoku, mogli osvojiti čitavu Bosnu, a nakon toga i Jugoslaviju.

Zbog jačanja četnika naoružanih talijanskim oružjem Pavelić je primoran 21. 8. 1941. prepusti župu Bribir-Sidraga talijanskoj armiji, a pet dana kasnije u Zagrebu je potpisan sporazum o ponovnoj okupaciji »druge zone«. Ta zona je proglašena demilitariziranom, a talijanski generali i Pavelić su se sporazumjeli kako se Đujićeve snage, nazvane »nacionalisti-pobunjenici« mogu uz obostrano, talijansko i ustaško odobrenje koristiti protiv partizana. Talijani su ovaj sporazum potpisali formalno kako bi se smirilo stanje, a stvarno zato da bi raspirili rat između partizana i četnika i kako bi se moglo spriječiti dogovaranje ustaša sa jednima od njih. Ako ustaše dogovore primirje sa četnicima Talijani imaju mogućnost jače naoružavati partizane, a ako se ustaše dogovore sa partizane tada Talijani mogu jače pomagati četnicima.

Nastup talijanske 2. armije na nove položaje izveden je 7. 10. 1941. Sve hrvatske jedinice su razoružane i raspuštene, ali Paveliću ni to nije bilo dovoljno da shvati koji su krajnji ciljevi Mussolinija, zbog čega nije mogao ni kreirati neki plan za suprotstavljanje tim ciljevima. A mogao je barem zapovjediti ustaškim postrojbama povlačenje u brda i polako prebacivanje na preostali teritorij NDH, kako bi sačuvali oružje i ljudstvo. Njemu je kao pravniku bilo važno da on ima makar formalno nezavisnu državu, pa makar samo oko Zagreba, ne shvaćajući kako forma bez stvarnog sadržaja vodi u propast i državu i narod. Nije mu ni palo na pamet kako bi se privremenim smanjenjem formalne nezavisnosti mogla povećati stvarna nezavisnost. U ovom trenutku još uvijek je mogao predložiti obnovu pregovora o zajedničkoj carinskoj i gospodarskoj suradnji, te pridruživanju čitave Hrvatske Italiji kako bi ih raspršio i ukinuo njihove interese za naoružavanje hrvatskih protivnika.

Nastavak

Literatura;

Tihomir Čuljak; Partizanski antifašizam.