Radi li SID (služba za informativnu djelatnost) još uvijek protiv hrvatske države

Radi li SID (služba za informativnu djelatnost) još uvijek protiv hrvatske države
411
2
1

Prve komunističke obavještajne službe na teritoriju Jugoslavije organizirane su još prije II svjetskog rata.

Krajem 2. svjetskog rata Titova obavještajna služba OZNA imala je pet odsjeka sa raznim zadacima:

Prvi odsjek bio je zadužen za rad na "okupiranim" područjima i za inozemstvo, a činile su ga Vojno-obavještajna služba (VOS) JNA i SID (Služba informiranja i dokumentacije), te je bio zadužen za obavještajni rad na okupiranim i tuđim teritorijima.

Drugi odsjek se bavio kontraobavještajnim aktivnostima na komunističkom teritoriju, te se bavio lovom na "izdajnike, kolaboracioniste i suradnike okupatora".

Treći odsjek je štitio Oružane snage Jugoslavije, to jest radio je kontraobavještanje poslove i imao je obavještajnu mreže unutar JNA.

Četvrti odsjek je bio zadužen za statistiku i tehniku za prijem, predaju, zaštitu i obradu obavještajnih i kontraobavještajnih podataka.

Peti odsjek je bio usko povezan s KNOJ-em, te se bavio otkrivanja stranih utjecaja i suzbijanju stranih obavještajnih službi.

Završetkom rata OZN-a se počela širiti i u inozemstvo. Uspostavili su kontakte sa bivšim obavještajcima i diplomatima iz Kraljevine Jugoslavije od kojih su dobili prvo iskustvo u diplomatskom ratu na međunarodnom planu. Šef OZN-e Ranković je vrlo brzo postao uz Tita najmoćniji komunist u Jugoslaviji. Organizirao je masovna prisluškivanja svih, pa i komunističkih visokih političara, rukovodio je masovni likvidacijama, a osim običnih doušnika imao je i posebne seksualne djelatnice. Na iskustvima Staljinovih službi pokrenuo i operaciju "Lastavica" koja se sastojala od regrutiranja neobrazovanih, inteligentnih i zgodnih mladih uglavnom srpkinja, te njihovo slanje u diplomatska predstavništva kako bi se udale za strane političare, diplomate i poduzetnike. Slane su uglavnom sa Banije, Korduna i Šumadije u internate "škole bezbednosti" gdje su učile higijenu, bonton i strane jezike kako bi mogle u trgovinsko - diplomatsko predstavništvima igrati ulogu nećakinja, ili supruga jugoslavenskih diplomata, sa zadatkom uvlačenja u zapadnu društvenu elitu. One koje su na obuci bile manje uspješne ostavljene su oficirima za zabavu u sigurnim kućama gdje je sve snimano kako bi ih kasnije mogli ucjenjivati. Odatle su slane za tajnice u važnija poduzeća, institute i tehničke fakultete gdje OZN-a nije imala puno svojih kadrova zbog neobrazovanosti.

Ubrzo nakon rata OZNA se 1946. preustrojava, te se od drugog odjela formira Uprava državne bezbednosti (UDBA), dok je treći odsjek pretvoren u KOS.

Raspadom OZN-e na više službi Rankovićeve agentice "lastavice" u inozemstvu su došle pod nadzor SSIP (Savezni sekretarijat za inostrane poslove) i njenu službu SID, a one ostavljene u Jugoslaviji su došle pod kontrolu UDBA-e i KOS-a.

u Informbirovskim čistkama Tito je najviše polovio srbijanskih komunista, ali je srbijanska komunistička elita ipak postajala sve jača, pošto su bivši četnici preobučeni u partizane, a kako nisu imali nikakve veze sa Staljinom postali su većina u srbijanskoj komunističkoj eliti.

Prije razbijanja Udbe na više službi postojao je i posebni odjel Udbe zadužen za pravosudnu djelatnost i koji je bio zadužen za organizaciju suđenja politički i gospodarski najvažnijih pravosudnih slučajeva.

Ovaj odjel se nakon uklanjanja Rankovića prestalo spominjat, ali postoje mnoge naznake kako on djeluje i danas kao poseban pravosudni lobi. Sastoji se od odabranih sudaca, tužitelja i odvjetnika koji se unaprijed dogovaraju koga će se lažno optužiti i kako će netko biti kažnjen. Tko od odvjetnika radi za ovu službu možemo najlakše vidjeti po tome što medijski najzanimljivije slučajeve dobiva uvijek nekoliko najizvikanijih odvjetnika koje mediji hvale kao najveće stručnjake i za koje se zna kako sa sucima mogu dogovoriti presudu. Zbog toga ih i najbogatiji kriminalci najradije uzimaju za svoje branitelje na radost branitelja, sudaca i tužitelja spremnih podijeliti kriminalom stečen novac.

Kao šef svih tajnih službi, Ranković je među Srbima postajao sve utjecajniji, a srbijanska komunistička elita je početkom šezdesetih godina postala daleko jača od svih ostalih republičkih komunističkih elita. Postali su prijetnja čak i za Tita pa je on odlučio reagirati. Organizirao je njegovu smjenu uz pomoć hrvatskih i slovenskih političara i obavještajnih službenika iz Zagreba, pod optužbom da ga je prisluškivao i pokušao zamijeniti.

Nakon smjene Rankovića Udba je razbijena na 6 republičkih i jednu manju saveznu, dok su KOS-a, VOS-a i SID-a nastavile djelovati do 2000. bez bitnih promjena.

Ubijanje političkih protivnika na samom teritoriju SFRJ nakon uklanjanja Rankovića postalo je puno tajanstvenije i to je rezervirano za vojnu obavještajnu službu KOS. Ubojstvo nije smjelo biti prepoznato kao ubojstvo, pa se sve maskiralo kao prometnu udes, srčani udar, zaraza nekom smrtonosnom bolesti, ili kao samoubojstvo. U organizaciji prometnih udesa najprije se neki vanjski suradnik KOS-a morao infiltrirati među prijatelje osobe koju treba likvidirati kako bi se upoznao sa njegovim uobičajenim navikama. Nakon toga je metu trebalo nagovoriti na neki put koji prolazi kroz planinska područja gdje bi ih u nekom prijevoju dočekao kamion pun pijeska. Pijesak je kamionu davao masu, a u slučaju prevrtanja pijesak ne bi naštetio vozaču. Kod organiziranja samoubojstva najvažnije je bilo sve organizirati na terenu gdje KOS pod svojim nadzorom ima nekog u lokalnoj miliciji tko vrši istrage i utvrđuje uzrok smrti, kako ni republički udbaši ne bi znali što sve radi KOS.

Nakon reorganizacije UDB-a na saveznom nivou osim SSDB-a i Vojne kontra-obavještajne službe KOS-a u sedmom odjelu ministarstvu vanjskih poslova djelovala je posebna tajna služba SID (služba informiranja i dokumentacije) koja je kao posebni odjel postojala još u OZNA-i. SID je svoje suradnike birao među istaknutim znanstvenicima, intelektualcima i gospodarskim stručnjacima koji su prirodom svoga posla putovali širom svijeta i dolazili u kontakt sa sebi sličnim ljudima. Većina Rankovićevih "lastavica" koje su otišle u veleposlanstva djelovale su u ovoj službi.

Mlađi članovi SID-a morali su prije ulaska u službu imati već završen fakultet i neku karijeru, te su imali i civilni posao, obično bankari, sveučilišni profesori, diplomati, veleposlanici, odvjetnici, komercijalisti, ili direktori u uvozno-izvoznim poduzećima, novinari, najčešće dopisnici iz inozemstva i slično. Od njih se tražilo da procijene kako bi ubojstvo nekog emigranta moglo utjecati na međunarodni položaj Jugoslavije, i ako su oni procijenili kako bi neko ubojstvo imalo previše negativan utjecaj ono nije smjelo biti izvršeno. Na osnovu takvih međunarodnih prosudbi SID je davao odobrenja za likvidacije koje su obično provodili plaćeni kriminalci, ili oficirski sinovi iz KOS-a i SDB-a. Posebnu ulogu u komunizmu imale su mnoge supruge istaknutih lokalnih političara. Dočekivale su strane delegacije i bile su im vodiči po gradovima, restoranima i hotelima, a najčešće se radilo o bivšim Rankovićevim "lastavicama".

Usprkos Rankovićevoj smjeni srpski kadrovi su nastavili čak i Titovu ženu Jovanku koristili za njegov nadzor, te su mu ostali prijetnja. Jovanka Broz postala je Titova žena nakon rata kada je želio uzeti srpkinju za ženu zbog izgradnje jugoslavenstva. Prije vjenčanja poslao ju je u Veliku Britaniju kako bi naučila engleski jezik i diplomatsko ponašanje, a tom prilikom je 6 mjeseci boravila u kući Britanskog ministra Antony Edena koji je po funkciji i formalni šef MI6. U toj situaciji, kad je zbog svađe sa Staljinom morao održavati dobre odnose sa zapadom nije mogao bez suđenja likvidirati sve koji mu smetaju. Zbog tog je Tito jedino rješenje za svoj opstanak na vlasti vidio u jačanju ostalih republičkih elita kao protutežu Srpskoj eliti, te je počeo uvoditi elemente federalizma u partiju i državu. U tome je imao podršku Britanaca koji nisu željeli Jugoslaviju pod potpunom dominacijom Srba, bojeći se njihove pravoslavne povezanosti s Rusima.

Smjenom Rankovića 1966. godine UDBA je preimenovana u Službu državne bezbednosti (SDB), a kao civilna protuobavještajna služba nalazila u sastavu saveznog supa (SSSP-a). Sastojala se od četiri glavna odjela koji su se bavili: unutrašnjim neprijateljem (nacionalizam, crkva), emigracijom (hrvatska, albanska, srpska...), stranim obavještajnim službama, te tehnikom praćenja i prisluškivanja.

Služba je decentralizirana na saveznu i republičke službe, ali to u vojsci Tito nikad nije uspio napraviti, iako je organizirao republičke teritorijalne obrane kao pričuvne ratne postrojbe. Ti štabovi TO su u stvarnosti uvijek ostali pod potpunom kontrolom JNA koja je odlučivala o zapovjednom kadru, o napredovanju, o vojnim vježbama, a pošto TO nije imala svoj profesionalni sastav, većinu oružja su čuvali vojnici JNA. Tek manji dio oružja bio je u skladištima TO velikih poduzeća, ili centrima TO. Pošto ni srpski kadrovi okupljeni oko Đoke Jovanića, Nikole Ljubićića i Branka Mamule nisu imali dovoljno snage za rušenje Tita stvorena je situacija u kojoj su oni njega nastojali marginalizirati, a on je njih nastojao primiriti uvjerivši ih kako samo uz njegovu pomoć mogu sačuvati Jugoslaviju. Oni su to prihvatili vjerujući kako će nakon njegove smrti preuzeti vlast.

Između svih tih raznih službi dolazilo je često do sukoba oko toga tko će više ukrasti.

Najjači sukob odvijao se između KOS-a i hrvatskog SDS-a oko pljačke INA-e, a taj sukob je ponajviše doveo do raspada Jugoslavije.

Raspadom Jugoslavije većina pripadnika Hrvatskog SDB-a je završila u hrvatskim obavještajnim službama dok su mnogi pripadnici KOS-a po zadatku ove službe ubačeni u postrojbe HV-a na realizaciji Operacije Štit.

Pripadnici posebnog pravosudnog odjela bivše UDBA-e, te pripadnici SID-a su ostali neidentificirani, ali je njihova djelatnost ostala vrlo primjetna u medijima, sveučilištima i pravosuđu.

Pripadnici pravosudnog odjela udbe se u javnosti javljaju uglavnom kao poznati odvjetnici koji dobivaju ekonomski najisplativije slučajeve obrane kriminalaca od kojih dobivaju velike novce koji se ravnomjerno dijele sa drugim pripadnicima iste službe.

Bivši pripadnici SID-a malo teže dolaze do novca pa se moraju potruditi radom kroz medije, fakultete, udruge i državne službe.

Poneke je lako prepoznati po vrlo izraženim stavovima Jugoslavenskog nacionalizma.

Poneke je moguće prepoznati po vrlo izraženim anti privatizacijskim stavovima koju prikazuju kao pljačku, iako se država privatizacijom riješila velikih gubitaša, čime je država spašena od potpunog ekonomskog kolapsa.

Poneke je moguće prepoznati po vrlo izraženim prokomunističkim stavovima koje prikazuju kao antifašizam.

A poneki su se pretvorili čak i u hrvatske nacionaliste.

Kada se analizira životopis pojedinih hrvatskih političara, intelektualaca, novinara i umjetnika nije ih čak ni teško prepoznati. Za vrijeme komunizma su često putovali u inozemstvo kao stručnjaci, najčešće iz područja društvenih znanosti. Ponekad su pri tome često čak i glumili blagu opoziciju komunističkim vlastima. I u ono vrijeme, a i u današnje vrijeme u medijima se često predstavljani kao stručnjaci i vrhunski analitičari, pa ih se često poziva u razne kontakt emisije i tribine. Preko tih tribina imaju priliku tisućama drugih nepoznatih stvarnih stručnjaka prodavali pamet upućujući im poruke o tome što je preporučljivo misliti, i koja razmišljanja su marginalna, te samim time nepoželjna.

A sav taj njihov rad plaćaju hrvatski porezni obveznici koji za "kulturu" plaćaju više nego za vojsku, a za razne udruge i privatne medijske izdavače izdvajaju desetak puta nego za crkvu. A kako bi sakrili svoje prihode stalno napadaju crkvu koja trećinu dobivenog novca troši za Karitas koji radi ono što bi trebao raditi Crveni križ koji dobiva duplo više novca nego crkva, te za obnovu kulturnih objekata čime bi se moralo baviti ministarstvo kulture.

Komentiraj


Za komentiranje na NoveNews morate biti prijavljeni. Prijavi se i komentiraj!

Komentari


Tihomir Čuljak prije 3 mjeseca

SID je ponajprije djelovao kroz Jugoslovenske diplomatske misije.
Kada pogledamo kako su jugoslovenski orjunaši kao stvarni fašisti, te boljševički sljedbenici Tita koji bez potpore talijanskih fašista ne bi nikad ni postojali, uspjeli potomke ubijenih, ponajviše civila proglasiti za fašiste jasno je kako SID i dalje djeluje kroz hrvatsku diplomaciju.