Strateški interesi Turske na Balkanu

Strateški interesi Turske na Balkanu
166
1
0

Područje današnje Turske bilo je do 395., pod rimskom je vlašću, a tada je podjelom Rimskoga Carstva ušlo u sastav Istočnorimskoga Bizantskoga Carstva. To carstvo je idućih 300 godina iz stanja stabilnosti sve više padalo u stanje indiferentnosti. Ukidanjem rimskih profesionalnih vojničkih legija nestaje i spremnost za obranu. Ratovanjem se bavi samo uski sloj plemstva. Pješaštvo gubi na svojoj važnosti, a naglasak prelazi na konjanike koji su najčešće bili naoružani hladnim oružjem poput koplja, mača, strijela i bojnih sjekira. Za obične seljake oružje je bilo jako skupo, te je željezno koplje znalo koštati kao jedna do dvije krave, a mač nekoliko puta više. Zahvaljujući tome početkom VII stoljeća carstvo je izgubilo većinu teritorija koju je zauzela Novoperzijska Država Sasanida.

Sa pojavom islama koji je ujedinio Arape oni se od lokalnih pljačkaških i trgovačkih klanova pretvaraju u snažnu osvajačku silu koja pljačka sve koji nisu pod njihovom vlašću.

Uskoro osvajaju teritorije Sasanida i Bizanta, te 680. ovladavaju istočnim i jugoistočnim dijelovima današnje Turske. Zbog indiferentnosti Bizantskoga carstva koji se sastoji od puno manjih naroda koji se međusobno bore za prevlast, Arapi se šire, a sa njima i islam. Arapi se šire i zahvaljujući poznavanju baruta koji je došao iz Kine preko Indije, te već 712. g. koristili male drvene ručne mužare.

Podjelom kršćana na istočnu pravoslavnu i zapadnu katoličku crkvu dolazi do ratova među kršćanima.

To koriste Arapi, te kršćanska svetišta u Jeruzalemu padaju pod vlast islamista, a to dovodi do pojave križarskih ratova koje u XI stojeću pokreću zapadni francuski, flandrijski i normandijski velikaši. Pošto su kršćani bili podijeljeni na razne feudalne državice križarski uspjesi su bili kratkotrajni. Pravoslavci veću opasnost vide u zapadnom latinskom kršćanstvu nego u islamskim Arapima koji prodiru sa Juga i Turcima Oguzima koji prodirući iz srednje Azije na zapad prihvaćaju islam koji je sukladan njihovoj osvajačkoj tradiciji. Uskoro među Turcima najvažnija postaje dinastija Osmanlija koja stvara imperiju na Balkanu. Turci to uspijevaju zahvaljujući tome što ustrojavaju jaku profesionalnu vojsku sastavljenu od zarobljene djece koju treniraju kao vojsku robova, te zahvaljujući preuzimanju baruta i topništva koje dolazi iz Kine.

U otporu protiv križarske vladavine, Bizantske snage, su uspjele osnovati na području Male Azije Trapezuntsko i Nikejsko Carstvo, koje je za vladavine Mihaela VIII. Paleologa 1261. zauzelo današnji europski dio Turske s Carigradom. Te borbe među kršćanima potpuno su iscrpili stanovništvo, te zahvaljujući tome Turci 1.300. gotovo bez ikakva otpora osvajaju i naseljavaju nova područja, te osnivaju niz emirata. Bizant je vrlo brzo nakon toga postao utvrđeni grad opkoljen muslimanskim stanovništvom. Prvi muslimani su dolazili sa turskom vojskom, ali je vrlo brzo zbog poreznih olakšica i lokalno stanovništvo prelazilo na islam. Carigrada je 1453. pao u Turske ruke te je počelo razdoblje velikoga Osmanskoga Carstva. Turci su do 1520. osvojili cijelo područje današnje Turske, a do 1683. stvorili su carstvo koje je vladalo velikim dijelovima Europe, Azije i Afrike.

Turci su bez velikog otpora zauzeli većinu manjih pravoslavnih država, a veći otpor se pojavio tek dolaskom do katoličke Austrougarske.

U borbi protiv Austrougarske Turci su imali obilatu pomoć Francuske koja je željela oslabiti snagu Austrougarske. Prilikom svakog turskog prodora na Austrougarsku Francuzi su gomilali svoju vojsku na sjeverozapadnim granicama Habsburškog carstva kako bi olakšali prodore Turaka. Istu tu politiku vode i protestanti. Krajem 16 i početkom 17 stoljeća Eugen Savojski je nekoliko puta prodirao na Balkan i Turcima oduzimao dijelova teritorija, uz podršku lokalnoga stanovništva, ali kod svakog prodora i katolička Francuska, a i njemački protestanti su činili sve kako bi sabotirali Austrougarske prodore na jug, bojeći se prevelikog jačanja Hazburške monarhije. Zahvaljujući tome Otomansko carstvo, iako tehnološki i kulturno sve zaostalije, uspjelo se na Balkanu zadržati sve do konca 19.- og stoljeća.

Godine 1914. Osmansko Carstvo stupilo je u I. svjetski rat na strani Centralnih sila, a 1918. doživjelo je potpuni slom. To je dovelo do revolucije u Turskoj i preuzimanje vlasti u ruke Kemal-paše koji je sa saveznicima 1922. potpisao primirje, te su turske nacionalne oslobodilačke snage ušle u Istanbul i proglasili ukinuće sultanata. Uskoro su ukinuti šerijatski sudovi i medrese, te je ukinut kalifat.

Time je Turska napustila težnje za ekspanzijom i panislamizmom.

U prvom i drugom svjetskom ratu zapadne sile su uspjele osvojiti Arapska naftna polja, a razvojem tehnologije za vađenje, transport i korištenje plina ova sirovina postaje sve važnija.

Početkom 2000-ih u Turskoj su otvoreni novi plinovodi i naftovodi koji omogućuju dodatnu opskrbu europskih zemalja iz Rusije i srednje Azije. To dovodi do novih geostrateških interesnih suprotnosti. Plinovod prema europi odgovara Rusima, Turcima, a i dijelu europskih država, ali to ne odgovara SAD-u, Britaniji i Francuskoj koji imaju svoje naftne kompanije na Arapskom teritoriju, te žele izvoz svoje nafte i plina.

Istovremeno i u Siriji se pojavljuju planovi za izgradnju plinovoda preko sredozemlja do Europe.

To je vrlo korisno za proizvođače plana, za Siriju, te za Njemačku kojoj treba jeftiniji plin. Kroz taj plinovod Saudijska Arabija i ostali arapski emirati žele prodavati svoj plinovod, ali i Iran također želi prodavati svoj plin. Amerikancima, Britancima, a djelomično i Francuskoj ne odgovara da njemačka dobije jeftiniji plin, te pokreću "Arapsko proljeće".

Preko Sirije Arapi žele izvoziti svoj plin, a Iranci svoj.

U tom ratu najveći sukob se događa u Siriji gdje se sukobljavaju sile okupljene oko Saudijske Arabije i Irana. U rat se uključuje Rusija kojoj ne odgovara pobjeda ni jedne strane, kako bi oni mogli što duže i što lakše prodavati svoj plin. Zbog toga se rat nastavlja niz godina, u kojem se mijenjaju savezništva, ovisno o interesima. Rusi podupiru Asada i Iran, a Amerikanci islamiste protiv kojih se navodno bore, a tajno ih naoružavaju. Turska rat pokušava iskoristiti za sprječavanje stvaranja Kurdske države u Siriji i Iraku, iako njih podržavaju Amerikanci. Zbog toga, Turci i amerikanci, iako javni saveznici, postaju tajni protivnici.

U pokušaju puča protiv Erdogana Rusi podržavaju njega, te se Erdogan on okreće prema Rusiji. Ohrabren tim prokretom Erdogan sve više kreće prema obnovi islamizma i imperijalizma. Djelomično ulazi na teritorij Sirije i Iraka gdje pomaže islamistima i sprječava stvaranje Kurdske države. U Tursku dolazi oko 3 milijuna sirijskih izbjeglica koje on propušta prema zapadnoj europi. Izbjeglicama se pridružuju i islamisti koji vjeruju kako naseljavanjem Europe mogu Europu pretvoriti u islamski kalifat. Ove migracije novčano podupiru arapske države sa jedne strane, a sa druge i Britanci koji vjeruju kako tako mogu oslabiti Njemačku kao najvećeg kontinentalnog konkurenta. Kako se val migracija ne bi nastavio i prema Britanskom otočju oni pokreću postupak Brexita.

Osim zauzimanjem kurdskih područja u Siriji i Iraku Turska se okreće i prema Balkanu gdje želi obnoviti svoj utjecaj, prije svega ondje gdje postoji znatnija muslimanska zajednica. Najveća muslimanska zajednica na Balkanu je u Albaniji i BIH.

Kod Albanskih muslimana nacionalni i jezični osjećaj međusobne povezanosti je snažniji faktor ujedinjenja od vjerskog zajedništva, te su oni više okrenuti prema Americi koja im je omogućila oslobađanja Kosova koje se postepeno ujedinjuje sa Albanijom.

Kod BIH muslimana vjerska povezanost je daleko jača od nacionalne povezanosti u Bošnjačku naciju koja se tek stvara i koja je istoznačna sa pripadnosti islamu. Zbog toga je BIH država u kojoj muslimani vide puno veću povezanost sa bivšim osmanskim carstvom i nasljednicom Turskom državom, sa kojom se žele povezati morskim putem preko Jadrana. I u tome Bošnjaci vide svoj najveći nacionalni interes.

Tu vezu i Turska želi iskoristiti za obnovu svojih interesa na Balkanu.

Bosna bi trebala biti njihova ulazna točka za izvoz svojih proizvoda u srednju Europu, ali i za izvoz islama. U tome im pomažu i mnogi europljani koji u bosanskom islamu vide primjer suživota između muslimana i kršćana. Taj suživot je postao takav tek nakon što je Austrougarska anektirala BIH, a sa prijašnjim suživotom se nikako ne mogu složiti lokalni katolici i pravoslavci koji su 400 godina plaćali posebni porez "danak" za nekršćane, kojima su otimana djeca kako bi ih se pretvorilo u osmanske profesionalne vojnike janjičare, i kojima su begovi imali pravo uzimati djevojke za svoju zabavu.

U prodoru prema BIH Turci su našli zajednički interes sa Rusima koji također, preko bosanskih Srba žele preko BIH dobiti izlaz na Jadransko more. Srpski geostrateški interesi su osvojiti izlaz na Jadransko more, te im se tu interesi podudaraju sa Ruskim interesima. Zahvaljujući takvim sukladnim geopolitičkim interesima 2017. Erdogan, Putin i Vučić su uspjeli dogovoriti koaliciju bosanskih Muslimana i Srba, a na štetu Hrvata.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je svojim putovanjima u Tursku i Moskvu ovu koaliciju razbila, a pri tome je morala i Vučića pozvati u Zagreb, unatoč nizu neriješenih drugih problema.

Kako bi se Hrvatska suprotstavila ovim turskim interesima potrebno je povlačiti niz smišljenih gospodarskih, demografskih i vojnih poteza.

Na području doline Neretve i Dubrovnika mora postojati stalna prisutnost hrvatske vojske.

Bošnjacima, Turcima i Srbima treba omogućiti lagan trgovački pristup do luke Ploče, kako bi odnosi bili što bolji, ali bez njihovog znatnijeg vlasničkog ulaska u tu luke.

Svi hrvatski branitelji i njihova djeca, vojnici, policajci i povratnici iz inozemstva koji žele graditi kuće na ovom području morali bi dobiti beskamatne kredite za izgradnju obiteljskih kuća na području Dubrovačke županije, te na području čitave Hercegovine, barem 30 kilometara od granice sa Hrvatskom. Zainteresiranima bi trebalo pokloniti neizgrađena zemljišta, pod uvjetom da tu sagrade obiteljsku kuću u određenom roku. Zainteresiranima treba dodijeliti građevinske placeve veličine najmanje 40 x 40 metara, s tim što bi kuće trebale biti najmanje 15 metara udaljene od susjednih kuća. Svaka kuća bi trebala imati podrum ispod cijele površine.

Takve kuće bi imale više funkcija;

Prva funkcija je omogućiti mladim obiteljima dovoljno prostora za odgoj većeg broja djece.

Druga funkcija je povećati broj Hrvata u zoni doline Neretve i Dubrovačkom zaleđu.

Treća funkcija bi bila da podrumi posluže kao obrambene točke u slučaju nekoga možebitnog budućeg vojnog sukoba.

Također bi trebalo izgraditi autocestu Popovim poljem u BIH kako bi se na čitavom teritoriju povećao broj Hrvata, te kako bi se povećala robna razmjena između Hrvatske i Crne Gore, što je u obostranom interesu.