Zašto je Hrvatska u posljednjih 120 godina čak 3 puta okupirana?

Zašto je Hrvatska u posljednjih  120 godina čak 3 puta okupirana?
275
3
1

Razvojem industrije počeo je raspad starog feudalnog poretka gdje se državnost temeljila na nasljednom pravu. Počeo je razvoj trgovine među velikim industrijskim gradovima  između kojih je osnovna poveznica bila jezik i zajedničko porijeklo, kao temelj lagane trgovine. Na taj način je došlo do stvaranja nacija.

Najveće i najjače države su pokušavale razne etničke skupine uklopiti u svoju naciju potiskujući manje jezike ekonomskim, obrazovnim kulturnim i policijskim pritiscima. Istovremeno i manje etničke skupine su počele zagovarati razvoj svojih nacija.

Na tom valu stvaranja nacija pojavio se i Ilirski pokret. To je u svojoj suštini bio panslavenski pokret koji je nastojao izgraditi jedinstvenu nacionalnu svijest među svim južnim slavenima, bez obzira na vjeru, povijest i pripadnost različitim državama. Začetnici ilirizma bili su hrvatski književnici, političari i svećenici. Ilirci su slabo poznavali stanje među Srbima pod turskom vlašću, te su vjerovali kako je polupismene Srbe lako dobiti na svoju stranu i utopit ih u jedinstvenu ilirsku naciju, a kako bi to olakšali za službeni jezik su izabrali ijekavsko štokavski govor kojim je govorio njihov uzor Vuk Stefanović Karađić i većina Srba pravoslavaca. U to vrijeme, po istraživanjima hrvatskog jezikoslovca Petra Tutavca Bilića velika većina Hrvata štokavaca, čakavaca, pa čak i dio kajkavaca govorila je ikavski.

Srbi poput Dositeja Obradovića na to reagiraju odabirom jednostavnije ekavice za svoj službeni govor, kako bi se razlikovali od Iliraca. Srpski pravoslavni patrijarsi su već u 16. i 17. stoljeću u svoje titule stavljali srpski naziv, a srpski monasi su na putovanjima po Rusiji i Europi cijeli južnoslavenski prostor nazivali "slaveno srpskim", pojedine regije su nazivali "srpskim zemljama", a nesrpsko stanovništvo su nazivali "Srbima rimskog obreda (katolici)" i "islamiziranim pravoslavcima".

Susjedne veće nacije; Austrijanci, Mađari, Talijani i Turci željeli su jačati samo svoje nacije, te su ova kretanja među Hrvatima shvatili kao opasnost za svoje težnje pošto su izračunali kako Slavena ima previše, te je Austrougarska odlučila zabraniti Ilirski pokret. Zabrana je među hrvatskim intelektualcima dovela do podijele na one koji žele obnoviti hrvatsku naciju na temelju starog Hrvatskog prava iz doba Hrvatskih kraljeva, te na jugoslavene koji su željeli stvoriti jedinstvenu južnoslavensku naciju. Zbog toga se razvija ideja hrvatskog prava koja nastoji razviti hrvatsku nacionalnu svijest, ali se istovremeno razvijaju i ideje o južno-slavenskoj naciji, te je ova stoljetna podvojenost između Jugoslavena i Hrvata obilježila dio 19. i čitavo 20. stoljeće.

Ova podjela je postojala među hrvatima koji su živjeli u tre različite države, Italiji, Austrougarskoj i Otomanskom carstvu.

Talijani su na svom području kroz stoljeća nastojali potisnuti hrvatski jezik i ekonomski prisiliti hrvate na iseljavanje u prekomorske zemlje, još za vrijeme Venecije. Venecija je na otocima i obali su velikim porezima nastojali uništiti domaću proizvodnju. Sličnu politiku nastavili su i Austrijanci nakon što je taj teritorij pripao njima.

Kada se pojavila bolest vinove loze filoksera, došlo je do masovnog iseljavanja sa ovale u Ameriku što su austrougari dodatno podupirali  svojim ekonomskim potezima. Austrijanci su nastojali što više smanjiti broj hrvata u svome carstvu predajući vlast nad Hrvatima Mađarima koji su na sve važnije položaje postavljali pravoslavce, kako bi tako spriječili zajedništvo između Hrvata i Srba. Austrijanci su također na području krša počeli saditi ekonomski bezvrijedno drvo Sirijski bor ispod koje nije moguća ispaša stoke, dok su u Panonsku nizinu nastojali naseliti što više Nijemaca.

Turci su na svom području također nastojali što više smanjiti broj katolika. Poseban porez na nemuslimane mnoge je prisiljavao na bijeg iz carstva. Na sve kvalitetnije zemljišne površine gdje postoji voda nastojali su naseliti muslimane, te pravoslavce dok su katolicima prepuštani najgori tereni.

Zbog života u tri države Hrvati su bili kulturno i politički razjedinjeni, a povezivao ih je jedino jezik i katolička vjera.

U takvoj situaciji, nakon zabrane ilirskog pokreta hrvatski političari su se podijelili na one koji zagovaraju ujedinjenje svih južnih slavena, te pravaški pokret koji je zagovarao stvaranje Hrvatske nacije i države.

Kako bi bili snažniji pravaši su počeli zagovarati jedinstvo sa muslimanima koji su imali hrvatsko porijeklo. Neki muslimani čiji preci su kasnije prešli na muslimansku vjeru to su prihvaćali, ali je bilo dosta onih koji su bili bliže srpskoj ideji, a i onih koji su željeli samostalnu naciju.

U prvom svjetskom ratu Talijani se žele proširiti na čitavu Dalmaciju, a Austrijanci žele osvojiti sve do Grčke sa čitavom obalom. Talijani su u početku bili neutralni iako su bili članica trojnog saveza sa Njemačkom i Austrougarskom.

Kada su im Britanci obećali jadransku obalu promijenili su stranu 25. svibnja 1915., te su objavili rat Austrougarskoj.

U ovoj promjeni talijanskog savezništva sudjelovali su i Srbi. Velikosrbi na čelu sa Nikolom Pašićem već su 1916. priznavali pravo Italiji na jadransku obalu, s tim što bi i Srbija trebala dobiti izlaz na jadransko more, a to je i objavljeno u petrogradskim novinama. Ta njegova izjava se temeljila na tajnom Londonskom sporazumu iz 1915. kojim su željeli navesti Italiju na savez sa Britancima. Srbi su već tada imali snažnu diplomaciju i obavještajne službe koje su znale dugoročno razmišljati, dok su Hrvati odluke donosili na osnovu onoga što su osobno doživjeli, ili pročitali u novinama.

Hrvatski političari Ante Trumbić i Fran Supilo su u Londonu već u travnju 1915. osnovali Jugoslavenski odbor, te su sa srbijanskom kraljevskom vladom potpisali Krfsku deklaraciju u srpnju 1917., te su sudjelovali u donošenju Ženevske deklaracije u studenome 1918. godine. (Deklaracija priznaje postojanje dviju zasebnih država; Kraljevine Srbije i Države SHS. Po deklaraciji Vlada Kraljevine Srbije i Narodno vijeće u Zagrebu raditi će sve svoje poslove, svako u svom unutrašnjem i teritorijalnom djelokrugu... dok Velika skupština (konstituanta)... ustavom ne propiše definitivno ustrojstvo države. )

Sudbina hrvatskih teritorija rješavala se među velikim silama Londonskim ugovorom iz travnja 1915. Italiji je za pristupanje snagama Antante obećana Istra, otoci Cres, Lošinj i Rab, sjeverna Dalmacija do rta Ploče kraj Šibenika, kao i većina dalmatinskih otoka. Dio hrvatskoga teritorija u tim je diplomatskim pregovorima bio namijenjen Srbiji što su projugoslavenski hrvatski političari shvatili kao ujedinjenje u Jugoslaviju.

Sazivom austrijskoga parlamenta hrvatski i slovenski zastupnici u Carevinskome vijeću, u kasno proljeće 1917., donijeli su Svibanjsku deklaraciju koju su 30. svibnja objavili okupljeni u jugoslavenskom klubu. U njoj je istaknut zahtjev da se zemlje Monarhije u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi ujedine na temelju nacionalnoga i hrvatskog državnog prava u jednu samostalnu državu pod vlašću Habsburgovaca.

Da su istovremeno osnovali vojno zapovjedništvo i nekoliko obavještajnih službi deklaracija bi možda i zaživjela.

Na taj su zahtjev prvi u Hrvatskoj pozitivno reagirali milinovci, pravaška skupina koja je od tada odlučno počela zagovarati program stvaranja SHS države.

Polovicom travnja 1918. ideju o stvaranju zajedničke države južnih Slavena podupro je i Stjepan Radić , koji je do tada zastupao ideju o preuređenju Monarhije u duhu austroslavizma. Rješenju hrvatskog pitanja u okviru južnoslavenske državne zajednice priključili su se potom i socijaldemokrati.

Jedino Hrvatsko - srpska koalicija nije poduprla Deklaraciju o stvaranju SHS-a. Svetozar Privičević protivio se ideji po kojoj bi buduća južnoslavenska država trebala biti neka vrsta širega političkog okvira, u kojem bi bila očuvana hrvatska državnost.

U proljeće 1918., kao rezultat sastanka skupine političara održanoga u Zagrebu, objavljena je Zagrebačka deklaracija koja se zauzimala za stvaranje neovisne i demokratski uređene južnoslavenske države, zasnovane na priznanju »državnopravnih kontinuiteta historičko-političkih teritorija«.

U ratu protiv Austrougarske talijani su na putu prema istočnoj obali jadrana najviše snaga usmjerili su na bojište Soča i Kobarid gdje su u austrougarskoj vojsci ratovali ponajviše hrvatski branitelji. U 14 velikih talijanskih juriša uzbrdo izgubili su 300.000 vojnika, a tijekom čitavog rata u ovim napadačkim pokušajima izgubili su ukupno 600.000 vojnika, bez ikakvog uspjeha. Uspjeli su uzeti tek Zadar i to kad je već završen rat, prijevarom pjevajući na svom ratnom brodu pjesmu "Ustani Bane Jelačiću", uplovili su u Zadarsku luku zbog čega su ih naivni Zadrani pustili u grad.

Završetkom rata 1918. godine hrvatski političari su prihvatili volju pobjedničkih sila, te ih je ogromna većina prihvatila Jugoslaviju. Zapovjednik bojišta prema Italiji, hrvat pravoslavne vjere feldmaršal Svetozar Borojević je hrvatskim političarima nudio vojno sprječavanje ulaska srpske vojske na hrvatski teritorij, ali su hrvatski političari to odbili.

Bili su previše malodušni da bi povjerovali u mogućnost stvaranja Hrvatske države.

Borojević je imao veliki vojni ugled, te je na raspolaganju imao austrougarske vojne postrojbe stacionirane na Hrvatskom teritoriju. Također je u obrani mogao koristiti pričuvne vojne postrojbe sastavljene od starijih vojnih obveznika koje su nosili naziv ustaše.

Hrvatski sabor je na zasjedanju 29. listopada 1918. jednoglasno prihvatio zaključak o prekidu svih državnopravnih veza s Ugarskom i Habsburškom Monarhijom. Zaključak je sadržavao izjavu kojom se Hrvatska, zajedno s Rijekom, proglašava posve samostalnom državom, koja pristupa Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Narodnomu vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba Sabor je priznao »ustavnu vlast«. Odluku o obliku vladavine i unutarnjem uređenju Države Sabor je prepustio Ustavotvornoj skupštini.

Za to vrijeme talijanska vojska je započela okupaciju hrvatskih područja u skladu s Londonskim ugovorom iz 1915. Zbog toga je dalmatinska vlada zatražila što brže ujedinjenje sa Srbijom. Istovremeno, stotine tisuća raspuštenih vojnika i seljačke mase su počele sa pljačkom vojnih skladišta, privatnih trgovina i plemićkih dvoraca. Uz opasnost od anarhije i kaosa nastalog raspadom režima, na teritorij Države SHS prodirala je talijanska vojska odmah nakon kapitulacije Austro-Ugarske 3. studenoga 1918. Talijanska se vojska približavala Ljubljani, a prodirala je i u Istru i Dalmaciju preko crte koja je bila određena Londonskim ugovorom. Narodno vijeće je pozvalo srpsku vojsku, koja je već ušla na njezin teritorij, da zaustavi bunt masa i da spriječi prodor talijanske vojske u Sloveniju, Istru i Dalmaciju. U anarhiji je sudjelovalo više stotina tisuća vojnika koji su se vraćali s balkanskog i talijanskog ratišta. Da su političari feldmašala Borojevića imenovali za vojnog zapovjednika i dali mu zadatak da sve te raspuštene vojnike organizira u obrambenu vojsku ni Talijanska ni Srpska vojska ne bi mogle ući na hrvatski teritorij bez velikih borbi.

Umjesto toga, Središnji odbor Narodnoga vijeća SHS ubrzano je donio odluku o ujedinjenju s kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom, unatoč jakom protivljenju Stjepana Radića.

Naivci su mislili kako se država ne stvara vojskom već političkim deklaracijama.

Ujedinjenje je proglašeno 1. prosinca 1918., suprotno naputku Narodnoga vijeća i bez pristanka Hrvatskoga sabora.

U Zagrebu se protiv toga pobunila grupa građana i vojnika bez oružja, te su ih Srpski vojnici lako pobili (prosinačke žrtve). Veći otpor Srbima pružili su tek crnogorski pristalice cara Nikole i Kosovski albanci. Crnogorci su uoči pravoslavnog Božića organizirali pobunu koncem 1918. po njihovom kalendaru. Oružani otpor Srbima i njihovim pristašama u Crnoj Gori, potrajao je do 1929. Na Kosovu se pojavljuju veliki oružani sukobi vojske i žandarmerije s albanskim kačacima, te je veliki broj Albanaca morao iseliti sa Kosova.

I tako je Hrvatska bez otpora okupirana od Srpske vojske.

Stvorena je država sa dva kulturno-civilizacijska mentaliteta, tri vjere i dva različita pisma. Hrvatski zagovornici jugoslavenske ideje su vjerovali kako će Hrvati biti jači na polju kulture, znanosti i ekonomije i tako osigurati povoljan status Hrvatske u zajedničkoj državi, a jedan dio je vjerovao u proces stvaranja jugoslavenske nacije. Jedino su frankovci snažno protivili ujedinjenju sa Srbijom.

Po dogovoru sa Britanijom i Francuskom Italija je dobila dobar dio jadranske obale kao nagradu za promjenu savezništva. To je kralj Aleksandar prihvatio 1923. sporazumom iz Rapala, što su Hrvati prihvatili s ogorčenjem, a Srbima je odgovarao zbog slabljenja Hrvata. Po Rapalskom ugovoru zaključenom u Rapallu kraj Genove 12. 11. 1920. između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca s jedne, te kraljevine Italije s druge strane trebalo je riješiti sporna pitanja nastala raspadom Austrougarske. Rapalskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez Kastva), otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, Zadar, Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku, te dio teritorija sjeveroistočne Istre (Rimski ugovori).

Ali to Italiji nije bilo dovoljno. Mnogi među njima su na Balkanu sanjali granice nekadašnjeg Rimskog carstva.

Nakon 1. svjetskog rata talijanski pisac Gregorio Piccin je napisao: »Talijanska vlada na čelu s ministrom vanjskih poslova, Sidney Sonninom, ušla je u rat (…) dobrim dijelom zato, da bi sebi priključila Istru, Dalmaciju i Albaniju. Dakle, sasvim je jasno Kako je stav talijanske vlade prema jugoslavenstvu i jugoslavenskom ujedinjenju bio sve prije nego prijateljski, iako je službeno Italija postala „saveznik“ srpskog kraljevstva. Zato je Sonnino, (predratni premijer Italije i ministar vanjskih poslova tijekom Prvog svjetskog rata) kad je rat završen, budući da nije uspio spriječiti stvaranje jugoslavenskog kraljevstva, nastojao svim sredstvima uništi ga ekonomskom blokadom, zaustavljajući priznanje tog kraljevstva od strane drugih vlada; jedno od sredstava, i to ne posljednje, bilo je slanje destabilizirajućih misija.(…) General i vice glavni zapovjednik vojske, Pietro Badoglio, izradio je plan destabiliziranja, koji se odnosio na čitav jugoslavenski teritorij, pored onih zona koje je već držala talijanska vojska i to u času, kad mu je postalo jasno da će sve savezničke sile, po nagovoru SAD-a, priznati i podržati kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, proklamiranu 1. prosinca 1918. Projekt je bio popraćen pismom sa zahtjevom za dozvolom za njegovu realizaciju i traženjem neophodnih sredstva. Projekt je Badogliu predao sam Sonnino 3. prosinca 1918. Radilo se o precizno razrađenom planu destabilizacije zasnovanom na poznatoj i više no klasičnoj strategiji; divede et impera –podijeli pa vladaj. «

Isti je cilj imao i D’Annunzia, pjesnik i jedan od idejnih začetnika talijanskog fašizma koji je gotovo istovremeno pozivao Mussolinija: »Treba se usprotiviti stvaranju kraljevstva S.H.S, (Srba, Hrvata i Slovenaca): treba uništiti jugoslavensko čudovište. Iz bliza sam studirao hrvatski pokret protiv prevlasti Srba i favorizirao sam ga, koliko je to bilo u mojoj moći, iako su me u tome često i te kako sprječavali. Sudbina Jugoslavenske kraljevine je kobna. Ta kraljevina nije nastala prema zakonima državnog života. „Raspast će se, nestati će“. Iznesene indicije navode me na predviđanje agonije i smrti tog našeg protivnika. To čudovište, iz historijskih i etničkih razloga, „mora nestati“, čak ako uspije privremeno i za neko vrijeme razbiti obruč, koji ga okružuje.«

Mussolini, kao bivši socijalist i tajni suradnik britanskih službi nastojao je sve svoje veze i sredstva iskoristiti za širenje Italije na Balkan, do granica nekadašnjeg Rimskog Carstva na ovom terenu, što je i javno zagovarao na svojim političkim skupovima. Poznat je njegov govor u Trstu iz 1920.; »Pred inferiornom barbarskom rasom, kakvi su Slaveni, ne treba voditi politiku šećerleme, već štapa. Granice Italije moraju biti Brenero, Monte Nevoso i Dinarski masiv. Mislim kako možemo žrtvovati 500.000 slavenskih barbara za 50.000 Talijana.«

Dok su talijani pravili planove kako se dokopati što više terena na Balkanu hrvati su se podijelili u odnosu na Jugoslaviju. U žandarskim hajkama i pobunama mnogi hrvati su ubijeni, a glavni izvršioci su najčešće bili orjunaši.

Orjuna (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) osnovana 25. 1. 1920. u Splitu, bila je ekstremna nacionalistička i teroristička organizacija osnovana s ciljem zaštite unitarne jugoslavije. Primjenjivali su najbrutalnije fašističke metode terora protiv političkih protivnika, a imali su vojnički ustroj na desetine, vodove i više postrojbe. Usko je surađivali sa četnicima i jugoslavenskom vojskom. Dobivali su tijekom 1920.- ih godina oružje, održavali su vojne vježbe i nekažnjeno provoditi terorističke akcije protiv hrvatskih domoljuba i komunista. Bili su najčešće hrvatske nacionalnosti, osobito u Dalmaciji, a težili su snažnoj državi kao zaštiti od Italije. Zbog svojeg jugoslavenstva dolaze u sukob i sa srpskim nacionalističkim organizacijama i velikosrpskim koncepcijama srpskih političara, te su nakon "Šestojanuarske diktature" zabranjeni.

Napadom na Jugoslaviju i Grčku rat počinje 6. travnja 1941., a malodobni kralj Petar Karađorđević 8. travnja avionom bježi prema Britaniji.

Ukupne snage u napadu protiv Jugoslavije i Grčke iznose oko 1.200 tenkova, 210 lovaca, 400 bombardera i 170 izviđačkih aviona. Protiv Jugoslavije: 7 pješačkih divizija, 4 motorizirane divizije, 4 tenkovske divizije. Vojne snage Jugoslavije: 17. pješačkih divizija, 3 konjičke divizije, oko 700 aviona. U toku dana izvršeno je pet snažnih zračnih napada na Beograd sa ukupno 484 bombardera i štuka. Nijemci 7. travnja sa svojom 12. armijom ulaze u jugoslavenski prostor.

Ulaskom Njemačkih i Talijanskih trupa Hrvatska je ponovno okupiran po drugi puta u 20.-om stoljeću.

Njemački ulazak u Zagreb narod doživljava kao oslobođenje od srpske tiranije, dok u Dalmaciji narod ulazak talijanskih trupa doživljava kao zamjenu jednog okupatora drugim.

Kako bi se smanjio otpor stanovništva Nijemci i Talijani dopuštaju stvaranje Nezavisne države Hrvatske, ali ta samostalnost je najjača bila tek u prvim mjesecima.

Talijani su tražili od Pavelića da NDH postane dio talijanskog kraljevstva sa monetarnom, carinskom, gospodarskom i vojnom unijom. Iako nije imao nikakve mogućnosti otpora, osim zaštite nijemaca, Pavelić to odbija. Time NDH postaje talijanski strateški neprijatelj, iako formalni ratni saveznik. Zbog toga strateškog neprijateljstva iskusni boljševički obavještajac i međunarodni terorist Tito uspijeva iskoristiti talijanske pretenzije te osigurati vrlo tajno savezništvo sa talijanskom obavještajnom službom. Talijani mu tajno dostavljaju oružje, a partizani tim oružjem otimaju teritorij od NDH. Nakon toga talijani "tjeraju" partizane prema sjeveru kako bi nastupajući za njima mogli postepeno osvojiti cijelu NDH. Ovaj plan prozreo je jedino zapovjednik ustaške obavještajne službe Eugen Dido Kvaternik koji ilegalno 1941. nabavlja 3.000 puška i uz pomoć Jure Francetića se uspijeva oduprijeti talijanskim planovima. Da je naivni i neinteligentni Pavelić uspio shvatiti talijansku strategiju mogao je i sam igrati prljavo. Mogao je formalno prihvatiti talijanske zahtjeve za unijom, a tajno se naoružavati i obučavati, te čekati pogodan trenutak za obračun sa talijanima. Da je uspio smisliti takvu strategiju talijani bi obustavili naoružavanje partizana i četnika, te bi za 6 mjeseci četničko boljševička pobuna na teritoriju NDH bila slomljena.

Zahvaljujući Pavelićevoj nesposobnosti za strateško razmišljanje Hrvatska je 1945. ponovno okupirana od strane boljševičko srpskog okupatora.

Pri tome je poginulo više do 15 posto hrvatskoga stanovništva. Nakon ove treće okupacije u 20-om stoljeću hrvati su trebali čekati 45 godina dok su dobili i treću priliku za stvaranje svoje države. Ovaj puta su na čelu države imali čovjeka koji je imao veliko ratno, obavještajno, političko i povijesno znanje i iskustvo.

Prva dva puta državu su pokušali stvarati pravnici i nisu stvorili ništa.

Treći puta državu je stvarao iskusan vojnik i hrvati su konačno dobili državu. Dok je vojnik bio na njenom čelu sve je napredovalo i država se oporavljala od rata.

Kada su 2000. godine na čelo države opet došli pravnici sve je krenulo nagore.