Američka balkanska geostrategija

Američka balkanska geostrategija
1391
2
0

Sjedinjene Američke države su nastale udruživanjem pobunjenih britanskih kolonija na prostoru Sjevernog Američkog kontinenta. Pošto su pobunjenici bili doseljenici iz Europe iamli su visoko obrazovanje, te razvijen pravni sustav. Kada se tome pribroji veličina tržišta, došlo je do njenog brzog ekonomskog napretka.

Između 1796. i 1797. godine došlo je do velike gospodarske krize u kojoj su mnogi ugledni građani koji nis mogli plaćati svoje obveze. Kazna zatvora za istaknute američke državnika poput Jamesa Wilsona i Roberta Morrisa primorala je Kongres da donesu Zakon o stečaja 1800. godine, kojom se uspostavlja okvir za vjerovnike i dužnike na suradnju u postizanju nagodbe. Time je američko gospodarstvo postalo stroj koji puno lakše prelazi kroz krize, te omogućuje lakše i sigurnije ulaganje u nove inovativne projekte.

Amerikanci 1890. godine donose prvi antimonopolni zakon (Sherman Act 1890), te ga kasnije dopunjavaju; Clayton Act (1914), Federal Trade Commission (FTC) Act (1914), Robinson Patman Act (1936), Miller-Tydings Act (1937), Whecler-Lea Amendment (1938), Lonham Trademark Act (1946), Cellerr-Kefaurer Antimerger Act (1950).

Donošenjem antimonopolskog zakona SAD je postala najefikasniji stroj za razvoj inovacija koji je postojao u ljuskoj povijesti. Za razliku od SAD-a mnoge europske države su često uvodile državni monopol na najprofitabilnije djelatnosti, a time su uništavale tržišnu konkurenciju koja je osnovni pokretač ulaganja u inovativne projekte.

Nakon donošenja antimonopolskom zakonu SAD se počela još brže razvijati, te gospodarski sustizati sva europska gospodarstva. Razvojem motora sa unutrašnjim sagorijevanjem nafta je postala najznačajniji energent. Pošto je SAD imala svoje izvore nafte u Teksasu njene sigurnosne službe nisu se puno zanimali za naftna polja Bliskog istoka. Međutim, europske sile, osobito Velika Britanija su odlučile zauzeti naftna polja u Otomanskom carstvu, te u Bakuu, a za to im je trebao rat.

Najveći izvori nafte nalazili su se na bliskom istoku pod kontrolom Otomanskog carstva i u Bakuu pod kontrolom carske Rusije. Naftni izvori u Perziji već tada su bili pod kontrolom Velike Britanije.

Značaj nafte u početku su shvaćali samo pojedinci koji su odmah višak kapitala počeli ulagati u dionice naftnih kompanija koje su se tada bavile proizvodnjom svijeća i petroleja za svjetiljke. Među ulagačima bili su i mnogu američki poduzetnici.

Kako bi Britanija osvojila naftna polja trebalo je razbiti Otomansko carstvo i spriječiti stvaranje jake Arapske države koja bi imala monopol nad naftnim izvorima.

Također je potrebno zaustaviti brzi razvoj Rusije, te ju sukobiti sa Njemačkom kako bi se međusobno iscrpljivali u borbi.

Kako bi se i Rusiji i Njemačkoj blokirao put na Sredozemlje preko Balkana, Balkan je potrebno pretvoriti u bure baruta preko kojeg neće moći ići transportni putovi Rusija - Jadran, a ni Berlin - Beograd - Bagdad.

Od tada na Balkanu Britanci sve države nastoje sukobiti sa Austrougarskom i Njemačkom. Srbi su preko noći postali britanski strateški saveznici kojima je dodijeljena ulogu klina koji će onemogućiti kopneni transport nafte i ostalih visoko - profitabilnih roba od bliskog istoka prema Njemačkoj. Kako bi istovremeno spriječili izlazak Rusa na Sredozemlju napravljeni su i planovi za razbijanje Austrougarske, te Hrvate povezati sa Srbima. U takvoj multietničkoj državi uloga Srba bi bila blokirati put Nijemcima prema Jugu, a uloga Hrvata bi trebala biti blokirati Ruse na putu prema Jadranu.

Zbog ovoga plana Balkan je postao najvažnije geostrateško čvorište u Europi, gledano iz perspektive Britanskih interesa.

Pošto SAD tada nije imala jake obavještajne službe nije se puno miješala u ove britanske planove, te je u Americi vladalo raspoloženje nemiješanja u europske problema.

Godine 1889. jedna Njemačka skupina investitora je dobila koncesiju od Otomanskog carstva za gradnju željeznice kroz Anadoliju do Carigrada, a vrlo brzo ugovor je proširen na projekt Berlin - Bagdad za izvoz njemačke robe i uvoz nafte. Gradnju Bagdadske željeznice financira Njemačka, a dovršena je tek 1903. Te 1903. izvršen je atentat na srpskog kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragicu, koja je imala veliki utjecaj na mladog kralja, a bila je pronjemački orijentirana. Njena pronjemačka orijentiranost nije odgovarala Francuzima i Britancima pa su organizirali kampanju lažnih glasina o njenoj sklonosti bludu. Nakon toga je skupina radikalnih srpskih oficira iz organizacije «Ujedinjenje ili smrt» poznatije kao «Crna ruka», organizirala atentat na nju i kralja.

Godine 1909. Mladoturci su zbacili s vlasti Sultana Abdul Hamida II.

Dana 28. 6. 1914. godine Britanske službe su, uz podršku ruske tajne organizacije “Stotinu crnih” uspjele navesti pripadnika «Mlade Bosne» na ubojstvo austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda što je bio povod za Prvi svjetski rat koji je počeo 1.8. 1914. godine.

Britanski agenti provokatori nagovaraju Enver Pašu, osnivača turskog vojnog pokreta “mladoturci”, na savez s Nijemcima, a ne Britancima. Time su svoga saveznika Rusiju blokirali s juga, a istovremeno su dobili mogućnost za napad na Otomansko carstvo i okupaciju naftnih polja, što je bio njihov glavni strateški cilj. Kako bi se dokopali i Kaspijske nafte pokušali su osvojiti tjesnace Bospor i Dardanele, pod izgovorom kako žele deblokirati Rusiju s juga. Tu su iskrcali velike Australske i Novozelandske vojne snage kod Galipolja, ali zbog snažnog Turskog otpora u tome nisu uspjeli. Uspjeh je bio jedino u tome što su Turcima vezali velike snage za ovo bojište, te tako oslabili druga bliskoistočna bojišta.

U 6. mjesecu 1916. počela je pobuna Arapa protiv Turske što je organizirala Velika Britanija preko svog agenta poznatog pod imenom «Lavrenca od Arabije». On je uz pomoć muslimanske sljedbe Vahabita koje je naoružao, organizirao Arapsku pobunu protiv Turaka, te srušio Otomansko carstvo.

Dok se Francuska i Rusija borila s Njemačkom i Austrougarskom Britanci su 1.400.000 vojnika prebacili na bliski istok kako bi oteli naftna područja od Turske.

U Prvi svjetski rat Rumunjska je 1916. ušla na strani Antante, u zamjenu za francusko - britansko obećanje teritorijalnog proširenja na Transilvaniju, ako dozvoli transport ratnog materijala za Rusiju.

Čitavo to vrijeme SAD je bio vojno neutralan, a to je zagovarao i američki predsjednik Woodrow Wilson.

Međutim, SAD je ekonomski i vojno pomagao Francusku, Italiju i Veliku Britaniju. Sve potrebno za rat prodavali su im na kredit. Njemačka je to primjetila pa je počela potapati Američke brodove koji su vojnu opremu prevozili prema Europi. Zbog potapanja američkih brodova raspoloženje u SAD-u se promjenilo, te su SAD 6. travnja 1917. stupile u rat na strani Antante. To je dovelo do brzog završetka rata.

Razbijena su stara carstva, Osmansko carstvo u Austrougarsko carstvo.

Wilson je zastupao stav kako svi narodi imaju pravo na samoopredjeljenje, ali su Velika Britanija i Francuska zastupale stav kako svi koji su sudjelovali u ratu na strani pobjednika treba nagraditi teitorijem poraženih carstava. Proširene su Srbija kojoj su pridodani teritoriji na kojem su živjeli Hrvati, Slovenci, Albanci i Makedonci, te Rumunjska teritorijima na kojem su živjeli Mađari. Do jadranske obale dolbila je i Italija. Najvažniji plijen, a to su naftna nalazišta zauzeli su Britanci. Osmansko Carstvo smanjeno je na četvrtinu, a Austrougarsko carstvo je nestalo.

Britanci su postali pobjednici prvog svjetskog rata zahvaljujući ogromnim kreditima od američkih banaka J.P.Morgan & co, čime je najveći dobitnik postala Amerika, samo joj je trebalo desetak godina za izgradnju mornarice kojima bi svoje dobitke i preuzela.

Stvaranjem Jugoslavije stvorena je nestabilna i nesamostalna, Britanskom interesu podložna država na sjecištu puteva Berlin – Beograd – Bagdad, te Rusija Jadransko more. U toj državi Britanci su uvijek mogli naći saveznike među pravoslavnim Srbima kad je trebalo ugroziti Njemačke interese, te među katoličkim Hrvatima kad je trebalo ugroziti Ruske interese.

Vrlo brzo počele su pripreme za nastavak rata za naftu.

U ovom drugom rata za naftu amerikanci nisu željeli ostati sa strane. Problem je bio što američki građani nisu željeli ratovati. Za ulazak u rat trebalo se pripremiti, a trebalo je pripremiti i promjenu raspoloženja građana. Počeli su stvarati obavještajne službe i promatrati što rade europske sile. Snažno su razvijali i mornaricu iako o tome nisu iznosili puno podataka u javnost. Promatrali su i što rade Japanci, ali su se pravili kako ne vide kako japanska mornarica ide prema Pearl Harboru. U to doba Japansko Carstvo je nastojalo osvojiti svoje kolonije u Aziji, a Kini su pomagale SAD i Velika Britanija. Zbog toga je Japan sklopio savez sa Trećim Reichom.

Iako se Amerikanci nisu odmah uključili u rat američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt je koristeći svoje predsjedničke ovlasti Britaniji pomagao isporukom vojne opreme. Isporuku su pratili američki ratni brodovi kako bi isprovocirali sukobe s njemačkim podmornicama u Atlantiku. Pošto se Nijemci nisu dali navući na to problem su riješili Japanci.

Krajem 1941. nakon japanskog napada na Rearl Harbor SAD su ušle u rat koji se time proširuje na skoro čitavi svijet.

Dok se Japan širi po Aziji SAD mobilizira svoju vojsku koja se iskracava u Afriku gdje se odvijao najvažniji dio rata. Na području Mediterana Hitlerov cilj je bio Britancima oduzeti strateški važne naftne izvore i Sueski kanal, a i SAD su željele isto to preuzeti od svojih saveznika Britanaca uz pomoć svojih kredita u vojnoj opremi. Tek nakon osvajanja Sahare i kapitulacije Italije SAD šalje znatnije snage u Aziju u rat protiv Japana. Uspjehu SAD-a i Britanije znatno je pridonio i Franco koji je Španjolsku proglasio za neutralnu državu, te se nije želio miješati u rat na strani Hitlera.

Nakon savezničkog zauzimanja Italije i povlačenjem Nijemaca iz Grčke partizani su postali ozbiljna sila u Jugoslaviji i Grčkoj. Ulaskom Rusa u Beograd Titova komunistička vojska je dobila ogromne količine oružja i opreme, te se počela kretati prema zapadu. Svi njemački saveznici su se počeli povlačiti prema zapadu, a sa njima su išle i velike kolone civila koji su se bojali komunističkog terora.

Na kraju rata, u Koruškoj se početkom svibnja 1945. našlo oko dva milijuna vojnika poraženih vojska (Hrvati, Slovenci, Srbi, Albanci, Kozaci, Nijemci...) i onih koji su ih slijedili, civila, žena i djece. Hrvata, vojnika i civila je bilo preko pet stotina tisuća. Najveći broj njih našao se u zoni koja je bila pod nadzorom Britanaca, a tek manji na sjeveru pod nadzorom Amerikanaca. Britanci su izručili Hrvate jugoslavenskoj, Titovoj armiji, a Kozake Rusima, nakon čega su počela masovna ubijanja. Neki hrvatski časnici su se uspjeli spasiti zahvaljujući bugarskim vojnicima.

Ustaše su se, kao i Srpski i Crnogorski četnici, te Albanski i Bugarski antikomunisti povlačili zahvaljujući britanskim obavještajnim glasinama o pregrupiranju i zajedničkoj borbi protiv komunizma, što su Britanci širili kao ratnu varku kako bi svojim saveznicima partizanima olakšali pobjedu. Na ovu ratnu varku nisu nasjeli jedino grčki antikomunisti, te je zahvaljujući tome, nakon nekoliko godina teških borbi, demokracija u Grčkoj spašena.

Zahvaljujući Titovoj spremnosti za sudjelovanje u komunističkim, britanskim i talijanskim strateškim igrama na teritoriju Jugoslavije ubijeno je oko 1.000.000 ljudi (duplo više nego Amerikanaca i Britanaca zajedno u cijelom II svjetskom ratu), dok je Nijemaca i Talijana poginulo tek oko 30.000 u borbi (nakon rata većina zarobljenika je također pobijena). Na jednog okupatorskog vojnika poginulo je oko 3.000 Jugoslavena, najviše Hrvata (katolika i muslimana), pošto su se većinom borbe vodile na teritoriju NDH koji je postao najviše razoren prostor Europe nakon Njemačke i Staljingrada.

Nakon rata Amerika je postala dominantna sila kojoj je pripala većina svjetske nafte, a uz pomoć kredita preuzimali su vlasništvo nad svime ostalima. Britanske, Francuske, Njemačke i Japanske kolonije su formalno postale samostalne države, u kojima su stvarnu gospodarsku moć zadržale angloameričke multinacionalne kompanije.

Iako se Tito vrlo brzo odupro utjecaju Amerikanaca i Britanaca, te izgradio sustav osobne diktature, Britanci su mu nastavili pomagati pošto je osiguravao njihovu glavnu geostratešku investiciju na Balkanu, a to je Jugoslavija. Britanci su velikim darovima, preko Tita sačuvali djelomični nadzor i nad svojim bivšim kolonijama tako što su preko njega prikriveno upravljali pokretom nesvrstanih koji je imao ulogu spriječiti potpadanje ovih država pod utjecaj SAD-a, ili SSSR-a. Više im je odgovaralo da njihove bivše kolonije budu formalno samostalne, nego da uđu u sferu utjecaja bilo koje nove velike sile.

Sredinom 80-ih Gorbačov je počeo sa zapadom pregovarati o uvođenju demokracije u komunističke države.

Uvjet za promjene je bio da nitko od pripadnika komunističke elite ne smije odgovarati za svoje pljačke i zločine, te da pripadnici te elite moraju postati nova klasa kapitalista. Zapad je na to pristao, te se komunizam sve brže počeo raspadati.

To su primijetili i pripadnici beogradske političke elite, te su počeli zagovarati uvođenje elemenata kapitalizma, s tim što bi oni trebali biti najvažniji kapitalisti. Za procjenu svojih mogućnosti angažirali su "Srpsku Akademiju Nauke i Umetnosti (SANU)". Akademici SANU su dogovorili suradnju sa Američkim i Britanskim strateškim službama, ali im prioritetni ciljevi nisu bili isti. Za SANU cilj je bio stvoriti veliku Srbiju, a za Američke i Britanske službe cilj je bio srušiti komunizam.

Iako su Britanci i Amerikanci nastojali spriječiti raspad Jugoslavije Hrvatska i Slovenija su se 1991. u ratu osamostalile.

Nakon toga, 1992. počeo je rat u BiH gdje su se vrlo pojavile tri sukobljene vojske, Srpska, Hrvatska i Muslimanska. Britanci i Francuzi su u početku podupirali Srbe, a nakon sukoba između Hrvata i Muslimana počeli su pomagati i Muslimane, vjerujući kako će nakon njihovog iscrpljivanja Srbi lakše obnoviti Jugoslavije. Nijemci su pomagali Muslimane kako bi održali što bolje odnose sa naftom bogatim islamskim državama.

Kraj rata je došao tek nakon što je Američki predsjednik Clinton SAD povukao američke ratne brodove iz blokade Jadrana, te je na taj način omogućio ozbiljno naoružavanje hrvatske vojske. Čim su se hrvatski vojnici dovoljno naoružali i obučili za napadne operacije počele su oslobodilačke akcije.

Dok su se na Balkanu komunističke države oslobađale od komunizma, i dok su se narodi Jugoslavije oslobađale istovremeno sa oslobađanjem od komunizma morali osloboditi i srpske okupacije velike sile su najviše snaga usmjeravali na globalne probleme.

Kina i Indija sve brže razvijaju te postoji opasnost njihovog prerastanja u svjetske sile, a to je vrlo zabrinjavajuće za postojeće ekonomske vladare svijeta. Kako bi ih se zaustavili potrebno je onemogućujući izgradnju naftovoda preko Iraka i Afganistana prema istoku. Da bi se to osiguralo ove države je potrebno okupirati, a to može jedino SAD. U tom cilju odlučeno je okupirati Irak koji je oslabio u sukobu sa Iranom, dok je u Afganistanu potrebno ojačati vjerske fundamentaliste koji će dodatno razoriti tu zemlju.

Tijekom rata između Irana i Iraka koji je u svojoj suštini bio rat između Šita i Sunita, Kuvajt je pomagao Irak kreditima. Rat između Iraka i Irana je odgovarao svim ostalim naftnim državama koje su svoju naftu prodavale po višim cijenama. Nakon završetka rata Kuvajt je tražio vraćanje kredita od gotovo 65 milijardi dolara, u čemu ih amerikanci podupiru, a istovremeno Američki agenti uvjeravaju Saddama kako se neće miješati. Nakon propasti pregovora o vraćanju zajmova, irački diktator Saddam Husein napao je Kuvajt optuživši ga za krađu nafte sa zajedničkih polja. Zahvaljujući ovoj velikoj "navlakuši" Iračke postrojbe su 2. kolovoza 1990. ušle u Kuvajt. Time je počeo treći svjetski rat za naftu koji je sa dužim i kraćim prekidima trajao idućih 30 godina.

Vojska od 88.000 iračkih vojnika u dva dana pregazila je malobrojnu kuvajtsku vojsku od 20.000 vojnika. Tada amerikanci stvaraju međunarodnu protuiračku koaliciju u koju su uz SAD i Kuvajt ušle: Velika Britanija, Saudijska Arabija, Francuska, Italija, Kanada, Egipat, Sirija, Maroko, Ujedinjeni Arapski Emirati, Pakistan, Omar, Katar i Bangladeš. Početkom 1991. savezničke snage, koje su brojile oko 700.000 vojnika, od kojih su 540.000 bili Amerikanci, nakon jednomjesečnih zračnih napada nazvanih operacija »Pustinjska oluja« ulaze u Irak kopnenom operacijom nazvanom »Pustinjska sablja«. Time su nakon sedam mjeseci okupacije iračke snage potjerane iz Kuvajta, a vojska od 650.000 Iračana se raspala. Unatoč tome Amerikanci ne idu do kraja i ne ruše Sadama kako bi imali razlog za miješanje kada im zatreba. Obnova Iraka i Kuvajta je trajala više godina pri čemu su se Američke trupe postepeno rasporedile u većini Arapskih zemalja bogatih naftom.

Za to vrijeme Iran se polako oporavlja od rata sa Irakom, te planira graditi naftovod preko Afganistana prema Kini i Indiji. Kako bi to spriječili tajne službe SAD-a i Britanije se odlučuju ponovno umiješati aktiviravši preko obavještajnih službi svoje nesvjesne suradnike islamiste. Za to je angažiran bivši odbačeni agenta CIA-e Osama Bin Laden, kojeg su preuzeli Britanci i skrivali ga u Somaliji. Bin Ladenovi teroristi se nekoliko godina pripremaju, te 11. rujna 2001. godine dolazi do napada na Američki trgovinski centar i druge ciljeve koji su izvršeni otetim putničkim avionima. Prema službenom izvještaju, 19 članova Al-Qaide, mreže militantnih islamističkih organizacija, otelo je četiri američka zrakoplova. Ovo je poslužilo kao povod za ponovni napad na Afganistan i Irak, iako Irak kao sekularna prokomunistička država nije imao nikakve veze sa islamistima.

Nakon islamističkih napada na tornjeve WTO-a događaji su se počeli odvijati predvidivim tijekom. Napad na Afganistan poslužio je samo kao paravan za daljnje napade i za presijecanje pravca Irak - Kina, Iran - Kina i Rusija - Indija. Amerikanci 7. listopada 2001. ulaze u Afganistan. U Afganistanu su uspjeli brzo razbiti talibane zahvaljujući postojanju naoružane oporbene mudžahedinske vojske. Javni cilj invazije je bilo uhvatiti vođu Al-Qaide Osamu bin Ladena, te uništiti talibanski režim. Operacije su vođene tako da se talibani mogu povući u Pakistan kako bi rat trajao što duže i kako bi se tako onemogućila izgradnja naftovoda prema Kini i Indiji.

Nakon što je Afganistan razbijen kao država počeo je novi napad na Irak poznat kao Drugi zaljevski rat, u kojem je sudjelovala koalicija od 48 zemalja koju su predvodile SAD od 2003. do 2010. Nijemci i Francuzi su se pokušali suprotstaviti napadu na Irak, ali bezuspješno. U sukobu sa Irakom, najjačom arapskom vojnom, Amerikanci su ju, zahvaljujući premoći zračnih snaga, vrlo brzo pokorili. Kao povod za rat izmišljeno je oružje za masovno uništenje u posjedu iračkog diktatora Sadama Huseina. Drugi formalni razlog za rat bila je također izmišljena suradnja Huseina i AL-Qaide.

Kako bi mogli što duže ostati u Iraku Američke službe su tajno podupirale različite frakcije šijita i sunita, te njihove međusobne sukobe, zbog čega je ukupni broj mrtvih stalno rastao i procjenjuje se od najmanje 150.000. do 1 milijun.

Pobjedom nad Irakom Amerikanci su stavili pod kontrolu najjaču arapsku državu koja se čak usudila pod kraj 2000. godine naftu prodavati za eure čime je zaprijetila monopolu dolara. Padom Sadama i islamisti su se riješili najjačeg neprijatelja unutar arapskoga svijeta, najviše sekularizirane arapske države. Zahvaljujući ovom sukobu podrška borbenim islamistima među muslimanima je porasla u svim muslimanskim državama među običnim pukom.

U gospodarskom ratu protiv Kine i Indije, velikih država koje imaju stopu rasta od oko 10% pa ih Amerikanci odlučuju potpuno odsjeći od izvora nafte, to jest, potrebno je osvojiti i Iran.

Zbog povećane potražnje za naftom u Kini i Indiji cijena nafte na svjetskom tržištu ide prema 150 dolara za barel, pa se potražnja za velikim američkim automobilima koji troše puno nafte smanjuje. Zbog toga zaposlenost u američkoj industriji automobila pada, što polako klizi prema naplaćanju kredita za stanove, pa 2007. dolazi do ekonomske krize u SAD-u.

Zauzimanjem Afganistana Iran je shvatio kako neće moći izgraditi naftovode i plinovode prema Indiji i Kini, te je uz pomoć europskih savjetnika počeo praviti planove za izgradnju plinovoda prema Europi preko šijitskog dijela Iraka i Sirije. To nije odgovara sunitskim državama arapskog poluotoka koji bi htjeli i sami izgraditi takav plinovod, a ni Amerikancima kojima ne bi odgovaralo da europski konkurenti dođu do jeftinog plina. Zbog toga odlučuju proširiti rat na šire područje, pa 26. listopada 2008. američke vojne postrojbe nakratko ulaze u Siriju, u čemu su sudjelovala četiri američka helikoptera, kako bi i tu zemlju destabilizirali. Pri tom je poginulo najmanje 8 osoba u blizini granice s Irakom. Američki vojnici nakon iskrcavanja iz helikoptera zauzeli su civilnu zgradu u izgradnji, 8 kilometata od granice i pucali na radnike u njoj. Pošto ovime nisu uspjeli izazvati širenje sukoba Britanci se povlače iz Iraka 2009. a nakon toga i Amerikanci naglo povlače svoju vojsku iz Iraka u kolovozu 2010. kako bi se rat ponovno rasplamsao. Kako bi i dalje mogli kontrolirati stanje ipak ostavljaju tamo oko 50.000 vojnika, formalno kako bi pomagalo u obuci tamošnjih snaga.

U cilju proširenja sukoba obavještajne službe Britanije i SAD-a organiziraju "Arapsko proljeće" koje počinje prosvjedima 18. 12. 2010. u Tunisu, odakle se naglo širi u razne arapske države. Iskru “Arapskog proljeća”, zapalile su posebno obučene “brigade cyber-kolaboracionista” koje je obučila CIA i koje su odradile najvažniji dio posla. Nekoliko stotina mladih plaćenika obučenih od strane američkog veleposlanstva, a organiziranih preko nevladinih udruga, pokrenuli su lavinu prosvjeda koji su srušili “diktatorske režime” u Tunisu, Egiptu, Siriji i Libiji. Pokušalo se i s Alžirom, ali je u toj zemlji predsjednik Abdelaziz Bouteflika preko Pariza poručio Zapadu da je ta zemlja 2002. izašla iz krvavog građanskog rata koji je trajao deset godina i da će na svaki pokušaj izazivanja kaosa intervenirati “uporabom sile bez milosti”. Zato se u Alžiru ništa nije dogodilo, iako je na samoj alžirskoj granici bilo spremno preko stotinu “cyber-kolaboracionista”, kojima je zadaća bila rasplamsati požar pobune u sjeveroistoku Alžira. Sve ovo su opisali aktivni sudionici ove operacije, koji su kasnije vidjeli kako od “slobode, demokracije i ekonomskog napretka” neće biti ništa i kako su bili korisni idioti koji su put do uspona na vlast iskrčili islamistima Muslimanskog bratstva. Kasnije su o tome opširno i do u detalje pisali na portalima Tunisie Secret i Nawat.

"Arapsko proljeće" se internetskim društvenim mrežama širi, te dolazi do nagle smjene vlasti u čitavom nizu Arapskih država, od Tunisa na dalje. Prije "Arapskog proljeća" Gadafi je odlučio ograničiti stranim kompanijama pristup naftnim terminalima, nadzor i eksploataciju nafte, te istovremeno uspostaviti pan-afričku valutu na temelju libijskog zlatnog dinara, koja bi snažno konkurirala euru i dolaru, i time dovesti Sjevernu Afriku na visok stupanj ekonomske samostalnosti. Prvi je reagirala Francuska koja je u NOTO-paktu zadužena za frankofonske države Afrike. Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, uz pomoć saveznika, napao je Libiju. Pukovnik Gadafi, uz pomoć NATO-a i pobunjenika je likvidiran, a Libija je međunarodnom intervencijom 2011. uništena do temelja.

Nakon pada Gadafija mnogi militanti su upućeni preko Iraka u Siriju kako bi i tamo napravili "američki red", odnosno "kontrolirani kaos".

Pošto pobuna preko društvenih mrežni u Siriji nije uspjela Amerikanci i Britanci su odlučili upotrijebiti Islamiste za napad na Siriju, stvorivši još jedan posrednički rat (proxy war).

Abu Bakar al Bagdadi kojega su psiholozi američke CIA-e otkrili u američkom zatvoru Camp Bucca na jugu Iraka gdje su bili smještani Irački islamisti kojima je to bila prilika da se međusobno dobro upoznaju. Tu je Abu Bakar al Bagdadi prepoznat kao kvalitetan materijal za ostvarenje američkih interesa. Bio je inteligentan, povučen i nije se prečesto družio sa drugim zatvorenicima. Uhitili su ga u Faluđi u veljači 2004. gdje je bio vođa male terorističke skupine. Amerikanci su ga u zatvoru koristili za smirivanje sukoba između različitih skupina i tako su ga promovirali u vođu svih tih skupina. Formalno, to su radili kako bi postigli mir, a stvarno su ga pretvarali u vođu. Omogućavali su mu čak i posjete u druge zatvoreničke kampove kako bi i tamo proširio svoj utjecaj. Kad je među islamistima postao dovoljno poznat i utjecajan pustili su ga iz zatvora u prosincu 2004. kako bi se mogao ubaciti u Iračku Alqaidu. Nakon njegovog puštanja postepeno su pustili i druge njegove sljedbenike kako bi mogao stvoriti organizaciju. Svi pušteni su dočekivani na aerodromu u Bagdadu gdje su ih dočekivali ranije pušteni koje su poznavali. Čim je al Bagdadi postao treći čovjek Iračke Alqaide poginuli su njene vođe Al Zarqawij i Ali Oman koje amerikanci prije godinama nisu mogli uhvatiti, a vođa je postao Al Bagdadi. Al Zarqawij i Ali Oman su poginuli tako što su Amerikanci doznali brojevi njihovih mobitela koji su pogođeni navođenim raketama.

Nakon preuzimanja vodstva Al Bagdadi od 2008. do 2011. miruje, a organizacija postaje aktivna tek kad su Amerikanci organizirali napad na Siriju. Većinu oružja i financija dobio je od Katara i Saudijske Arabije. Kad je dovoljno ojačao dopustili su pobunu i bijeg iz Abu Graiba 2013. kada je dobio u ruke 500 najekstremnjijih vojnika koje je trebalo samo usmjeriti. Ovi bjegunci iz Agu Graiba bili su sustavnim mučenjima planski pretvoreni u najkrvoločnije sljedbenike Al Bagdadija spremne izvršiti i najzvjerskije naloge svoga šefa. Pokret je pretvoren iz pokreta protiv Amerikanaca u pokret protiv Šijita nad kojima su vršili najgore zločine. Zauzimanjem manjih mjesta u Iraku Al Bagdadijevi najbrojniji vojnici postaju Irački sunitski vojnici naoružani i obučeni od strane Amerikanaca koji se masovno predaju Isilu, te uz njihovu pomoć Isil pokušava na brzinu osvojiti Siriju, pa Irak, kako bi u daljnjem napredovanju napao stvarni Američki cilj, a to je Iran. Kako bi pridobio što više sljedbenika Al Bagdadi je sebe proglasio kalifom nekoliko dana nakon što je ISIL proglasio kalifat od sirijskog Aleppa do istoka Iraka. Na taj način je sebe proglasio vladarom 1,2 milijarde muslimana.

U Siriji, iako nisu uspjeli srušiti Asada amerikanci su uspjeli prekinuti Iranske planove za izgradnju plinovoda prema Europi.

Da je taj plinovod proradio cijena plina na Mediteranu bi znatno pala, a Rusija ne bi mogla više plinom ucjenjivati Europu.

Saudijskoj Arabiji, Kataru, Bahreinu i ostalim Arapskim državama ne odgovara Iranska prodaja plin, preko šijitskog dijela Iraka i Sirije, te oni žele prodavati svoj plin, a za to je potrebno rušiti Asada.

I Izrael koji je okružen sve snažnijim protivnicima ima interes oslabiti i Siriju i Iran koji razvija nuklearno oružje, što može izazivanjem sukoba između Šita i Sunita.

Americima smeta sve jača Rusija, te njima odgovara izgradnja plinovoda kojim bi arapski plin dolazio na Mediteran kako više Rusi ne bi mogli zarađivati na svome plinu, ali im ne odgovara izgradnja Iranskog plinovoda.

Kako bi što više oslabili Rusiju Američki FED odobrava neograničenu količinu beskamatnih kredita svojim proizvođačina nafte iz naftnih škriljaca čime se cijena nafte u dvije godine spušta sa 140 dolara po barelu na ispod 50 dolara. Ove gubitke Rusi nastoje nadoknaditi većom prodajom plina Europi.

Kako bi se obranio Asad je pomogao naoružavanju Kurda, a Turska je počela pomagati islamiste kako bi spriječila stvaranje Kurdske države kojih ima oko 40 milijuna u više država.

Interes Rusije je spriječiti dolazak plina na Mediteran, bez obzira radi li se o Iranskom, ili Arapskom. Zbog toga je i njima odgovarao mali rat u Siriji, ali im nikako ne odgovara pobjeda jedne ili druge strane.

Dok rat traje plinovod se sigurno neće graditi.

Pošto, zbog Ruskog i Iranskog uplitanja u rat nije uspjelo rušenja Assada, propao je i plan napada na Iran što bi uslijedilo nakon pada Asada. Zbog toga Amerikanci nisu uspjeli osvojiti nova naftna polja i pravac za transport plina preko sredozemlja, ali su ratom pokrenute mase ljudi krenule prema Europi.

Ovu seobu naroda su predvidjeli i pokrenuli Britanci, te su na vrijeme organizirali Brexit kako bi spriječili dolazak migranata u Britaniju.

Osim što Iranci i Arapi nastoje progurati svoj plinovod prema Europi i Rusi također nastoje napraviti svoj plinovod od Crnog mora prema Europi poznat kao Južni tok. Taj plinovod bio je planiran za transport ruskog plina prema Crnom moru i Bugarskoj, te dalje prema Italiji i Austriji. Projekt je djelomično trebao zamijeniti Plavi tok iz Turske preko Bugarske i Srbije prema Mađarskoj i Austriji. Zbog suprotstavljanja SAD-a i Britanije Južni tok je koncem 2014. prekinut. Nakon toga Rusija pokušava svoj plinovod provući preko Turske i Grčke.

U izgradnji ovih plinovoda trebala je sudjelovala i Hrvatska, ali zbog pritisaka SAD-a od toga se odustalo.

Hrvatska je imala priliku da osigura glavnu rutu plinovoda kroz Hrvatsku, te milijunske prihode od tranzita plina 2007. kad je tadašnji premijer Ivo Sanader ignorirao izravnu ponudu ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Usporedo sa ovim plinovodima Amerikanci su gurali svoj projekt Adria LNG terminal na otoku Krku. Terminal bi distribuirao plin okolnim tržištima koja uključuju Italiju, Austriju, Sloveniju i Mađarsku.

Ovaj LNG terminal imao je veliki utjecaj na hrvatsku politiku.

Premijer Tihomir Orešković počeo je pripreme za izgradnju LNG terminala. Hrvatska većinu plina kupuje od Rusa, a izgradnjom LNG terminala postojala bi mogućnost kupovine plina i od drugih dobavljače, te bi samom izgradnjom terminala Rusi izgubili monopol, pa bi morali prodavati plin po nižoj cijeni. Protiv LNG terminala bili su i Nijemci koji su izgradili svoj plinovod preko Baltika, te im je interes što više plina transportirati tim putem.

Kako bi skinuli Oreškovića Rusi i pojedini poduzetnici povezani sa njima su, uz Njemačku pomoć, počeli preko svojih veza uvjeravati Karamarka kako su Bandićevi zastupnici i zastupnici HNS-a spremni za koaliciju sa HDZ-om, iako to u tom trenutku nije bilo realno. Na to su reagirale i američke službe koje su preko svojih veza počeli tražiti način za skidanje Karamarka koji je bio spreman pogodovati mađarskom MOL-u koji je povezan sa ruskim kapitalom.

Tada je preko raznih medija počela "baražna vatra" na Karamarka, a on se tim napadima Karamarko nije uspio emocionalno suprotstaviti, te je počeo donositi iracionalne odluke. Povjerovao je u mogućnost preslagivanja vlade sa Bandićem i Vrdoljakom koji su mu sve obećali, a kada je raskinuo koaliciju sa Mostom vidjelo se kako je nasjeo na "navlakušu".

Zajedno sa Karamarkom otišla je i Vlada Tihomira Oreškovića nakon samo jedne godine vladanja, iako se u tom kratkom vremenu pokazala kao najuspješnija vlada od 2000 godine.

Ovaj LNG projekt podržala je i predsjednica Kolinda Grabar Kitarević, te se time zamjerila Rusiji, ali i Njemačkoj. Osim toga učlanila je Hrvatsku u Varšavsku skupinu koja je nazvana i inicijativa triju mora. Ova inicijativa je izraz otpora njemačkim planovima podjele EU na staru i novu, pa se time dodatno zamjerila Njemačkoj. Inicijativu je podržao američki predsjednik Trump, te su time Predsjednicu Kolindu svrstali na američku stranu, iako je inicijativa u prvom redu hrvatski interes kojeg amerikanci samo podržavaju. Predsjednica Kolinda se također zamjerila Putinu, Erdoganu i Bošnjačkoj geopolitici time što je svojim angažmanom uspjela razbiti koaliciju između Srba i Bošnjaka u BIH koju su 2017. dogovorili Putin i Edogan i koja je bila usmjerena na štetu Hrvata.

Zbog svega toga Rusi i Nijemci su počeli vući poteze u cilju sprječavanja njezinoga izbora na drugi mandat, dok su Britanci počeli vući poteze u cilju dovođenje na Pantovčak Zorana Milanovića kao pristalicu obnove "Zapadnog balkana".

Kako bi Hrvatska postala ozbiljna država ona mora naći načina kako spriječiti uplitanje stranih država u domaći izborni proces i u razvoj domaćeg gospodarstva.

U tom cilju političari moraju voditi staru dubrovačku politiku; "Sa svima na dobro, sa nikim na iskreno."

Strane sile se u domaću politiku miješanju najviše preko tiskanih, elektroničkih i internetskih medija i društvenih mreža, pokrećući kampanje napada ne jedne političare, te promotivnim kampanjama u korist nekih drugih političara, nazavisnih kandidata, novih stranaka ili udruga. U tome su najvještije britanske službe koje nekoliko godina prije izbora počinju sa kampanjama. Tajno financiranje takvih kampanja najčešće prepuštaju domaćim velikim poduzetnicima koji troškove plaćaju najviše u gotovini i prikriveno. Za protuuslugu takvi poduzetnici od službi Velike Britanije dobivaju posebne preporuke i privilegije u poslovanju sa britanskim kompanijama širom svijeta. Kako bi se ovo spriječilo potrebno je ukinuti financiranje političkih stranaka iz proračuna, te tako prisiliti stranke na puno veći trud u organiziranju donatorskih akcija. Sa više legalnih donacija smanjio bi se utjecaj tajnih donatora.

Kako bi se suprotstavili svim stranim geostrateškim gospodarskim interesima Hrvatska država svima mora dozvoliti ulaganja na komercijalnim osnovama, ali poticati trebamo samo ono od čega mi imamo koristi.

Pošto se na našem geostrateškom području veliki najčešće tuku oko energije i energetskih tokova moramo najviše poticati baš to.

Umjesto u naftu i plin moramo više ulagati u obnovljive izvore energije, te energetski samoodrživa domaćinstva.

Sunčani kolektori za grijanje vode komercijalno se u hotelima mogu amortizirati za 2 do 3 godine. Zbog toga bi država trebala svim hotelima i motelima ponuditi poticaje za grijanje vode ovakvim kolektorima.

Hrvatska ima veliki potencijal za proizvodnju pelata iz poljoprivrednog otpada i šumskog otpada. Kako bi razvila ovu industriju država bi morala odobriti novac svim školama i dječjim vrtićima ugradnju opreme za grijanje na pelete.

Hrvatska ima i veliki potencijal za proizvodnju biopina od otpada sa farmi i šuma. Na osnovu tog otpada sve veće stočne farme bi mogle sagraditi svoja bioplinska postrojenja, te bi za to seljaci trebali dobiti dobre poticaje.

Hrvatska najviše energetskih poticaja daje za izgradnju i kupovinu energije od velikih vjetroturbina koje grade njemačka poduzeća ugrađujući njemačku opremu, od čega Hrvatska ima malo koristi. Takve poticaje bi trebalo ukinuti, te umjesto njih uvesti poticaje za male vjetroturbine i male fotonaponske panele. Ovakvi mali obnovljivi izvori energije na farmama su vrlo isplative. Osobito su isplativi na objektima koji nisu priključeni na električnu mrežu kao što su male izdvojene farme, odašiljači, planinarski domovi, postrojenja za pumpanje vode i slično.

Sve nabrojane obnovljive izvore energije mogli bi proizvoditi domaći proizvođači kod kojih bi se moglo zaposliti veliki broj onih koji su se odselili u inozemstvo, a još više bi se radnih mjesta moglo otvoriti na poslovima ugradnje i održavanja. Svime time zadali bi veliki udarac i američkim i ruskim energetskim interesima.

Komentiraj


Za komentiranje na NoveNews morate biti prijavljeni. Prijavi se i komentiraj!

Komentari


Trenutno nema komentara! Budi prvi i komentiraj!