Korupcija i demagogija

Mediji nas uvjeravaju kako mladi ne bježe van zbog malih plaća, već zbog korupcije i zapošljavanja preko veze.

U to osobno sumnjam, iako je za mnoge koji odlaze to dobro opravdanje!

Ima takvih pojedinaca, ali većina želi veću plaću. A imati će je tek kada na tržištu bude nedostajalo toliko radnika da će neka poduzeća propasti zbog nedostatka radnika. Oni koji uspiju većim plaćama oteti radnike drugim poduzetnicima preživjet će, ako ih prije toga ne uništi država novim porezima.

U političkoj kampanji svi nam iz opozicije viču kako će uništiti korupciju, dok oni na vlasti ukazuju kako oni puno ulažu u borbu protiv korupcije.

Zabrana uzimanja mita spominje se još u Mojsijevim djelima.

Korupcija postoji otkad postoji i organizirana državna zajednica.

Da bi došlo do korupcije osnovno je postojanje nekakvih utvrđenih pravila ponašanja. A kada se pravila u bilo kojoj zajednici utvrde uvijek se pojavi netko tko ih želi zaobići, ili prekršiti.

Osnova korupcije sastoji se u tom da pojedinci mogu nekažnjeno kršiti pravila koja, u principu, vrijede za sve članove zajednice. Najčešći krivci za korupciju su oni koji nude mito kako bi dobili nešto na što nemaju pravo, ali i oni koji ucjenama i neradom traže mito kako bi napravili nešto na što ucijenjeni korisnik ima zakonsko pravo. Najčešća uzrečica ovih drugih je "a gdje sam ja u toj priči?"

Što je više pravila više je mogućnosti za kršenje pravila.

A kako bi se pravila mogla nekažnjeno kršiti potrebno je nekoga tko kontrolira pravila potplatiti, da zažmiri, ili da sam pomogne u kršenju pravila.

Da bi netko mogao dobiti priliku za uzimanje mita mora biti na poziciji odlučivanja o nečemu.

Onaj tko nema priliku da uzme mito neće ga ni uzeti, a takvi najviše galame protiv korupcije.

Iz zavisti.

Prilika čini lopova, a oni koji nemaju priliku često se bore da dođu u takvu priliku.

Najčešće, kršenje pravila igre dozvoljavaju pojedinci iz strukture vlasti, iz vlastitih interesa, a na štetu zajednice. To se najčešće događa na području kontrole poduzetništa, te pri zapošljavanju u državne službe ili državna poduzeća. Korupcija je česta i kor ostvarivanja raznih prava koja vrijede za sve, ali ih neki mogu ostvariti lakše i brže.

U poduzetništvu, korupciji skloni pojedinci postaju konkurentniji na tržištu od onih koji se pridržavaju pravila. Rezultat je negativna selekcija, te nesposobni na tržištu pobijeđuju sposobnije. A kada nesposobni isplivaju na površinu razvoj prestaje, a društvo propada.

Korupcija je osnovni uzrok propasti svih civilizacija i svih država. Kad većina shvati kako žive u zajednici gdje netko može raditi što želi, a drugi moraju poštivati pravila, nestaje ljubav prema takvoj zajednici i spremnost za žrtvovanje, te zajednica polako ali sigurno propada.

Početkom industrijske ere novostvoreni bogataši snažno su podmićivali sve strukture vlasti, te su politički mislioci, u namjeri da smanje mogućnost korupcije, došli na ideju vlast podijeliti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku.

Ovim je, načelno, stvorena mogućnost da se ove tri vlasti međusobno kontroliraju, čime je načelno smanjena mogućnost korupcije. Praktični rezultat ovakve podijele vlasti je taj da se osjećaj odgovornosti kod svih nositelja vlasti smanjio, pošto su za sve društvene nepogodnosti uvijek krivi drugi. Broj ljudi u vlasti je povećan, povećani su državni troškovi, povećan je broj ljudi koje je moguće korumpirati, društveni moralni osjećaji su oslabili, a oni koji žele kršiti pravila igre to moraju činiti samo malo tajnovitije.

Razvojem demokracije korupcija se različito razvijala u različitim demokratskim državama.

Najveći utjecaj na korupciju ima izborni sustav.

Tamo gdje birači glasaju samo za političke stranke korupcija je najsnažnija. Tu je dovoljno potkupiti nekoliko čelnika najvećih stranaka, te svi ostali državni službenici, istražitelji, tužitelji i suci ne mogu više ništa napraviti.

Tamo gdje birači osim stranke na listiću mogu zaokružiti i nekoliko imena korupcija je nešto manja, pošto je tada poslušnost političara prema korumpiranim stranačkim vođama nešto manja.

Tamo gdje birači na svojoj izbornoj jedinici biraju jednog kandidata između više ponuđenih korupcija je najmanja. Kada netko pobjedi svojim imenom i prezimenom njegova poslušnost prema stranačkim vođama je samo ideološka. U ovakvim demokratskim sustavima podjela vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku nije samo načelna, već je stvarna. U ovakvim demokratskim sustavima zakone sebi mogu prilagođavati samo najjači lobiji koji mogu puno političara uvjeriti kako je ono što traže korisno za većinu. Da bi to mogli moraju puno više novca uložiti i u medije preko kojih utječu na birače, kako bi tako posredno utjecali i na političare koje ne mogu potkupiti. U ovakvim državama i suce se može potkupiti samo osobno, a ne posredno preko političkih vođa.

Tamo gdje se političari biraju imenom i prezimenom puno je manje i pisanih propisa koje pojedinci moraju slijediti.

Pošteni političari vrlo dobro znaju kako prilika čini lopova te uporno odbijaju prijedloge nepotrebnih i nekorisnih zakona. Što ima manje propisa manja je vjerojatnost kršenja zakona od pojedinaca. Zakoni koje većina ne poštuje imaju samo jednu svrhu a to je; pružiti mogućnost državi i državnim službenicima za ucjenjivanje ljudi, te gledanju kroz prste poslušnima, podobnima, prijateljima i svima koji su spremni i imaju mogućnost platiti mito.

Pošteni političari također znaju kako administracija treba biti što manja pošto nepotrebni službenici troše porezni novac, ništa korisnoga ne rade, te stalno traže priliku za miješanje u život pojedinaca.

Pošteni političari znaju kako državnih službenika treba biti što manje, i kako moraju biti dobro plaćeni, a država se ne treba uplitati u sukobe interesa koje pojedinci sami mogu riješiti na zakoniti način.

Pošteni političari znaju kako sve što se može riješiti na tržištu treba prepustiti tržištu. Sve što pojedinci sami između sebe mogu riješiti i trebaju sami rješavati međusobnim slobodnim dogovorom, bez državnog tutora. Država treba brinuti samo za ono što pojedinci i tržište ne mogu riješiti, a to je sigurnost zajednice, razvoj zajednice, te osnovna prava svih ljudi, kao što su pravo na život, pravo na razvoj i izražavanje vlastite volje, te mir među članovima zajednice.

Svi koji žele preraspoređivati ono što drugi zarade to rade kako bi došli u priliku uzeti mito i pomoći "svojima".

Svi oni to opravdavaju potrebom pravednije raspodjele bogatstva, a ekstraprofit koji ostvaruju pojedinci žele oduzeti najčešće dizanjem poreza.

Oni koji nešto znaju o tržišnom gospodarstvu vrlo dobro znaju kako se ekstraprofit ne može oduzeti povećanjem poreza. Svaki poduzetnik koji ima snažnu konkurenciju mora snižavati cijenu kako bi osvojio kupce, te snižavati troškove kako bi bio konkurentniji.

Samo oni koji imaju nekakvu vrstu monopola mogu ostvariti ekstraprofit. Nakon uvođenja novog nameta monopolisti dignu cijenu pa trošak snose njihovi kupci. To donosi pad standarda i manju konkurentnost tržišnoga dijela gospodarstva.

Oni koji su uložili u razvoj novih inovativnih proizvoda imaju pravo ostvariti ekstraprofit kako bi nadoknadili uloženo u razvoj, te kako bi mogli ulagati u daljnji razvoj.

Sve druge vrste monopola su zlo koje država mora spriječiti na sve načine.

A najgori monopol je monopol državnih poduzeća.

Privatni monopolisti nemaju interes za razvoj, ali imaju interes za sniženje troškova proizvodnje. Za razliku od njih državni monopolisti nemaju interes ni za tehnološki razvoj, a ni za sniženje troškova, pa stoga državni monopolist vrlo često zapošljavaju radnika nekoliko puta više od optimuma.

A i to je korupcija. Zapošljavanje na izmišljena radna mjesta je najopasniji oblik korupcije pošto to sindikati i zaposlenici u državnim službama i monopolima gledaju kao prihvatljivo i pozitivno ponašanje.

Mnogi ljudi razočarani lošom privatizacijom iskreno vjeruju kako bi i državna poduzeća mogla biti efikasna samo kada bi na njihova čela postavili sposobne i poštene direktore.

Nažalost, sposoban i pošten direktor državnog poduzeća je incident.

Osnovni posao državnih direktora je zaposliti što više stranačkih prijatelja, te financirati potrebe stranke i pojedinih političara. Direktor koji to ne želi prepoznaje se kao nepoželjan i o njemu se u njegovoj stranci počinju širiti glasine kako misli samo na sebe kako bi ga se srušilo. Ako to nije dovoljno nastoje se o njemu otkriti kompromitirajući podaci kojima bi ga se natjeralo na ostavku, a ako se ne mogu naći onda se izmišljaju podaci o njemu i članovima obitelji koji se šire najprije kao glasina, a kasnije i kao medijska vijest iz nepoznatih provjerenih izvora. Protiv poštenih direktora su čak i zaposlenici ako ne želi zaposliti njihovu djecu, pa ga nastoje ocrniti izmišljanjem glasina. Pošteni direktori su neprijatelji i sindikalistima pošto ih tjeraju da rade. Ni dobavljačima pošteni direktori ne odgovaraju pošto traže nižu cijenu i veću kvalitetu, umjesto da sjednu i dogovore se.

Zbog toga su sve države sa jakim državnim monopolima propale pošto su im je efikasnost gospodarstva bila manja čak i u usporedbi sa fašističkim korporativnim sustavima gdje su privatnici imali monopol u većini gospodarskih grana.

Sve to znaju korupciji skloni političari koji nastoje poduprijeti monopole, privatne ili državne, znajući kako je od privatnih monopolista najlakše uzeti mito i kako je u državne monopole najlakše zaposliti rodbinu, prijatelje i stranačke suradnike. Zbog toga nepošteni političari, često uz pomoć istih takvih sindikalista, vole u zakone ugrađivati "rupe" koje se mogu različito tumačiti kako bi kasnije dobili priliku za korupciju. U tome se najviše ističu nepoznati "stručnjaci" koji pripremaju zakone, a saborski zastupnici koji samo dižu ruke u zrak često i ne znaju o čemu glasuju.

Korupcija je smrt za razvoj svakoga društva, ali je vrlo dobra za one koji uzimaju i daju mito.

Korupcija je vrlo dobra i za borbu protiv drugih država.

Mnoge razvijene zemlje dozvoljavaju poduzećima davanje provizije političarima stranih država, ali o tom moraju voditi uredno knjigovodstvo. Kasnije, ti podatci služe vlastitim obavještajno sigurnosnim službama za ucjenjivanje korumpiranih stranih političara, te na taj način slabije države drže u pokornosti. Takve razvijene države podupiru tržišnu konkurenciju na vlastitom tlu, ali u međunarodnim odnosima često prikriveno vrše vrlo jak protekcionizam, istovremeno s javnim zagovaranjem slobodne konkurencije. Dok u vlastitoj zemlji brane monopol, u međunarodnoj trgovini upravo nastoje uspostaviti monopol svojih poduzeća na teritoriju ovisne države. A kada se napadnute države počnu braniti na isti način jake države su često spremne i za razne ucijene.

Zbog svega navedenog borba protiv korupcije je izuzetno teška.

Svaki političar koji obećava brzi obračun sa korupcijom ili je naivan, ili se samo bori za dolazak u priliku da padne u "nepriliku".

I najpošteniji pojedinac ne može puno napraviti u borbi protiv korupcije pošto će korupcionaši takve vrlo lako uništiti korumpiranjem njihovih žena, djece, ili rodbine, te plasiranjem dokaza u javnost, ako se ne pokore. A nakon ucijene takvi mogu napraviti više štete od onih koji su i sami uzimali mito.

Jedini način za smanjenje korupcije je mijenjati sustav, a prvi na redu mora biti izborni sustav, i u državi i u političkim strankama.

U političkim strankama stranačke liste bi se morale sastavljati na unutarstranačkim predizborima na kojima se svi članovi mogu slobodno takmičiti na svim nivoima.

Na državnim izborima na svim nivoima najbolji je većinski izborni sustav, a nešto manje dobar je sustav sa otvorenim listama gdje birač može sa svake liste izabrati do 30 posto predloženih kandidata.

I direktnim izborom tužitelja i sudaca na građanskim izborima antikorupcijska sposobost sustava bi ojačala pošto takvi suci i tužitelji ne bi bili ovisni o bilo kome.

Sve ostalo je demagogija.

A za birače je najvažnije prepoznati pojedince u svim strankama koje se protive ovakvim promjenama, te glasati protiv njih.