Hrvatski Plan B u slučaju raspada NATO saveza

Dolaskom Trumpa na vlast u SAD-u sve češće se govori o mogućnosti raspada NATO saveza. Trump zahtjeva poštivanje dogovora o postotno jednakom izdvajanju sredstava iz proračuna za obranu, a to se mnogim europskim državama ne dopada. To su ponajviše oni koji bi rado imali zaštitu američkog vojnog kišobrana, a sami više vole ulagati u gospodarstvo, kulturu, znanost i standard svojih građana.

I u Hrvatskoj mnogi, ne samo ljevičari smatraju kako su izdvajanja za obranu prevelika i kako se time smanjuju izdvajanja za kulturu, obrazovanje, sport ili standard.

Međutim, države koje su proglasile neutralnost i koje stoga izdvajaju puno više novca za obranu obično imaju veći standard od onih koje su članice NATO saveza.

Od svih europskih zemalja najviše za obranu troši Švicarska koja zbog toga nije osiromašila, već naprotiv upravo je proizvodnja za obranu jedan od osnovnih izvora njezinoga bogatstva.

Švicarska obrana se sastoji iz tri dijela; vojna obrana i civilna obrana, te privredna obrana koja osigurava proizvodnju opreme i materijalnih dobara neophodnih za vođenje rata i koja povezuje vojnu i civilnu obranu.

Poduzeća koja su osobito značajna za obranu, i u miru funkcioniraju koristeći se isključivo domaćim resursima bez obzira na ekonomsku opravdanost.

Vojska i civilna zaštita su ustrojene na teritorijalnom principu. Zahvaljujući tome što osobno naoružanje drže kod kuće i što često vježbaju mobilizacija pričuvnih brigada traje od nekoliko sati do naviše 48 sati.

Osim vojske, sve općine veće od 1.000 stanovnika, dužne su nabaviti opremu i obučiti terenske odrede civilne obrane, te izgraditi građevinske objekte neophodne za zaštitu stanovništva. Iako imaju puno više općina po glavi stanovnika nego Hrvatska to za njih nije problem pošto su načelnici malih općina često volonteri, ali imaju svoje vatrogasce i druge postrojbe za zaštitu.

Poduzeća koja zapošljavaju više od 100 radnika, te bolnice i zdravstvene ustanove, koje imaju više od 50 kreveta, obavezne su organizirati i opremiti svoje odrede civilne obrane.

Svi vlasnici zgrada također moraju izraditi skloništa, a postoje i javna skloništa u velikim gradovima i na svim mjestima gdje je velika koncentracija stanovništva. Ova skloništa moraju imati mjesta za najmanje 100 ljudi. Sve to puno košta pa Švicarci po glavi stanovništva za vojnu obranu i civilnu zaštitu izdvajaju daleko najviše među razvijenim zemljama. Budući da gotovo sav novac izdvojen za obranu i zaštitu završava na računima domaćih poduzeća upravo su ulaganja u obranu veliki izvor radnih mjesta i visokog standarda.

Njemačka nakon izgradnje plinovoda sjeverni tok postaje sve bliža Rusiji, te se zemlje bivšeg Varšavskoga saveza pitaju bi li u slučaju napada iz Rusije razvijene države NATO saveza stale u njihovu obranu.

Nakon što je Trump počeo vršiti pritiske na europske države za povećanju obrane počele su se javljati procjene kako bi se NATO savez mogao i raspasti. Prvi je to javno izjavio Francuski predsjednik Macron. Nakon tih Macronovih procjena Estonski ministar unutarnjih poslova Mart Helme u intervjuu za finski list Iltalehti izjavljuje kako će baltičke zemlje pripremiti “rezervni plan”, jer više nema nade za NATO.

Takvo raspoloženje se širi i na Poljsku, pa i na ostale manje države istoka Europe.

U takvoj situacije i Hrvatska mora početi misliti što učiniti u slučaju raspada NATO saveza. Ulaskom u ovaj savez Hrvatska je učvrstila svoju sigurnost, ali svatko tko ozbiljno razmišlja o svojoj sigurnosti za svaki mogući scenarij mora imati svoje riješenje.

Svaka organizacija ili država koja nema u pripremi plan B nije ozbiljna ni država ni organizacija.

Najveća potencijalna opasnost za Hrvatsku dolazi od našeg najvećeg susjeda a to je Srbija. Odmah iza je BiH. Opasnost od ostalih susjeda je puno manja, ali to ne znači kako ta opasnost ne postoji.

Kako bi se umanjila potencijalna opasnost mogućnost hrvatska politika mora graditi prijateljske odnose sa svim susjednim državama, ali političari moraju u svakom trenutku biti svjesni kako osobno prijateljstvo nije i geostrateško prijateljstvo. Osobni "prijatelji" često znaju biti najveći tajni strateški protivnici koji znaju protiv nas voditi hibridni rat istovremeno dok nas grle na raznim diplomatskim sastancima. Zbog toga političari moraju također voditi tajnu politiku; "neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj". U skladu sa time hrvatski diplomati bi morali osobitu pažnju uložiti u zbližavanje sa susjedima našeg potencijalno najopasnijeg protivnika a to je Srbija. Stoga bi trebalo puno više ulagati u dobre odnose sa Mađarskom, Rumunjskom, Bugarskom, Makedonijom, Albanijom, Kosovom i Crnom Gorom.

Hrvatska mora u svakom trenutku biti sposobna obraniti se od dvije najveće opasnosti, a najopasnija situacija je rat protiv udružene Srbije i BiH. Najveći srpski strateški interes je izbiti na more u predjelu Dubrovnika, dok je najveći strateški interes Bošnjaka dolinom Neretve izbiti na Jadran i osvojiti luku Ploče. U slučaju njihovog udruženog djelovanja Hrvatska bi bila u velikoj opasnosti, osobito ako ih u tome podrže Rusija i Turska. I svi ostali susjedi imaju svoje interese na dijelu našeg teritorija, te i o tome Hrvatska mora voditi računa.

Zbog Turske i Rusije Hrvatska mora puno više ulagati u dobre odnose sa svom državama koje u ovim državama vide potencijalne protivnike, a to su u prvom redu zemlje Višegradske skupine, te one koje su udružene u Inicijativi Tri mora.

Uz jaču suradnju sa svim ovim državama neophodno je puno više ulagati u jačanju svoje obrane i to po uzoru na Švicarsku.

Za jačanje obrane morali bi po uzoru na Švicarsku razviti sustav obaveznog sudjelovanja svih stanovnika u pričuvnim postrojbama vojske, ili civilne obrane.

Sustav vojne proizvodnje također se mora temeljiti na domaćim resursima.

Na svim mjestima većih okupljanja morali bi imati izgrađena skloništa koja bi i u mirnodopskim uvjetima trebali imati nekakvu korisnu funkciju kao što su podzemna skladišta, parkirališta, ili slično.

U izgradnji Hrvatske obrambene infrastrukture morale bi se uključiti sve općine, te javna poduzeća Hrvatske vode, Hrvatske šume i HEP.

Uz čitavu granicu bi morali imati izgrađenu obrambenu cestovnu infrastrukturu koja povezuje sve povišene kote u pograničnom pojasu.

Uz te obrambene ceste, te oko svih gradova i većih sela morali bi izgraditi barem 100.000 obrambenih bunkera maskiranih u samostojeće obiteljske kuće. Sve ovakve kuće morale bi imati armirano betonske podrume sa prozorima na sve četiri strane, a oko njih bi trebalo biti barem 30 metara čistine. Ovakvi bunkeri bi se mogli izgraditi bez ikakvoga troška za državni proračun.

Sve bi se moglo izgraditi beskamatnim kreditima iz primarne emisije novca. Država bi svim hrvatskim vojnicima, policajcima, braniteljima i povratnicima iz inozemstva trebala ponuditi vrlo jeftine građevinske parcele dimenzija najmanje 40x40 metara na svim lokacijama koje su bitne za obranu granica i oko velikih gradova. U tu svrhu bi oko svih gradova trebalo napraviti cestovne prstene uz koje bi se dijelile građevinske parcele.

Svi koji bi dobili građevinsku parcelu morali bi dobiti i beskamatni kredit od HBOR-a za izgradnju obiteljske kuće, pod uvjetom da u roku od 3 godine izgradi samostojeću kuću sa podrumom ispod čitave kuće, te da kuća mora bit najmanje 30 metara udaljena od susjednih objekata visokogradnje. Novac za ovaj projekt HBOR bi trebao dobiti od HNB-a. Pri tome ne bi došlo do nikakve inflacije pošto inflacija dolazi samo onda kada se potražnja za nekim robama poveća iznad postojećih proizvodnih kapaciteta, a to se obično događa kada država iz primarne emisije povećava plaće državnih službenika.

Nekonvencencionalna monetarna politika koja uključuje snažnu emisiju novac u bankarski sektor ne dovodi do inflacije, što je dokazano i u SAD-u, i u Europi u proteklih desetak godina.

Hrvatska ima dovoljne kapacitete za proizvodnju pijeska, šljunka, cementa i opeka čak i u slučaju udvostručenja potražnje, te pojačana izgradnja obiteljskih kuća ne bi dovela do poskupljenja ovih materijala. Jedini problem je nedostatak radne snage, ali taj problem bi se mogao riješiti izmjenom zakona o građenju kako bi vlasnici obiteljskih kuća mogli sami svojim radom graditi kuću za svoje potrebe, bez obaveznog angažiranja nekog građevinskog poduzeća. Time bi se stvorila mogućnost da vlasnici grade svoje kuće u svom slobodnom vremenu, te se nedostatak građevinskih radnika ne bi osjetio.

Ovakvim postupkom organizacije jačanja obrambene infrastrukture čitav posao bi se mogao završiti za 5 do 10 godina.

Istovremeno bi snažno ojačala građevinska industrija, a time i porezni prihodi države prodajom pijeska, šljunka, kamena i cementa, što i danas imamo, ali ih nedovoljno koristimo. Porasla bi i industrija opremanja kuća namještajem pa bi i tu država zaradila. Multiplikativni faktor rasta proizvodnje u građevinskom sektoru je oko 8, što znači kako se na jednu kunu uloženu u građevinske objekte zaradi još osam u pratećim industrijama. Sličan odnos je i u otvaranju radnih mjesta pa bi se izgradnjom ovakve obrambene infrastrukture povećao broj radnih mjesta i u svim drugim industrijama. Više radnih mjesta bi dovelo do rasta plaća, a to bi rezultiralo znatnim povećanjem broja onih Hrvata koji se vraćaju iz inozemstva.

I tako bi primjenom švicarskog obrambenog modela Hrvatska mogla dostići i Švicarski standard.