Kud srljaju hrvatske suverenističke guske iz BiH HRAST-a kroz bošnjačku maglu?

Kud srljaju hrvatske suverenističke guske iz BiH  HRAST-a kroz bošnjačku maglu?
259
2
1

Ovih dana dobih na uvid jedan članak objavljen na nekim portalima u kojem nekadašnji zapovjednik postrojbe za posebne namjene, podstožerne postrojbe Glavnog Stožera HVO-a, Pero Barbarić Pepi, inače sadašnji predsjednik Hrasta BiH na "vrlo zanimljiv" način opisuje sadašnju situaciju u BIH i na Balkanu.

I tako nam Pepi između ostalog napisa; Želim hrvatskoj javnosti otkriti jedan novi, realni pogled na temelju egzaktnih činjenica, tko je stvarno radio na projektu guranja Hrvatske u region ili novu-staru Jugoslaviju, a tko je zaista spasio Hrvatsku da tamo ne završi. Nije istina da je KGK izvukla Hrvatsku iz regije. Sudbina Hrvatske glede definitivnog napuštanja projekta regiona određena je u Srbiji prilikom predsjedničkih izbora 2012. godine između prozapadnog kandidata Borisa Tadića i proruskog kandidata Tomislava Nikolića. Sanader (u čijem je najbližem timu bila i KGK) je predao obavještajne službe u ruke strancima i tim činom potpuno pokorio i podredio interese hrvatskog naroda interesima zapadnih država predvođenima V. Britanijom, koji su preko interesa hrvatskog naroda po svaku cijenu željeli ponovno napraviti treću Jugoslaviju."

I sve ovo Pepi proglašava za "egzaktne činjenice". 

Istina je kako su britanski obavještajci ušli u naše obavještajne službe kada su na vlast došli Račan i Mesić, a odatle su izašli tek kada je na Pantovčak došla Kolinda. Kolinda jeste bila ministrica vanjskih poslova u Sanaderovoj vladi, ali je odatle otjerana kada su ankete pokazale kako je najpopularnija i kako bi bila najbolji kandidata za predsjedničke izbore 2010. Zbog toga su je Mesić i Sanader odlučili ukloniti, a kako se ne bi previše bunila ponudili su joj mjesto veleposlanika u SAD-u što je ona prihvatila kako ne bi ostala bez ikakvog posla. A obnovu Jugoslavije su 2000. godine stvarno počeli obnavljati Račan i Mesić. Odmah su počele smjene u svim institucijama. Otpušteno je 3000 policajaca iz policijske akademije. Na sudovima i sveučilištima su počeli napredovati stari kadrovi iz vremena komunizma. 

U rušenje pobjedničkih obavještajnih službi poslana je specijalna policija koja je upala u sjedište hrvatske izvještajne agencije (HIS- vanjska obavještajna služba) i gdje su smijeni svi prohrvatski kadrovi obučeni u ratu. Ista sudbina je uskoro zadesila i vojnu Sigurnosno-informativnu službu (SIS) gdje su smijenjeni svi koji bi se mogli suprotstaviti kriminalizaciji domovinskog rata. Sa njima uništena je i središnjica za elektroničko izviđanje Hrvatske vojske. Ova služba se bavila presretanjem svih telefonskih komunikacija, razotkrivanjem položaja radara, praćenjem telemetrijskih signala raketa, otkrivanjem položaja neprijateljskih oružja upotrebom bespilotnih letjelica i tako dalje. Svi koji su sudjelovali u prisluškivanju Martića, Karađića, Mladića, Miloševića i drugih ostali su bez posla. U svemu su sudjelovali generali Josip Lucić i Drago Lovrić (kojem je puno kasnije predsjednica Kolinda iskazala nepovjerenje čim je došla na Pantovčak). 

Kako bi se razorila sposobnost i same vojske trebalo je otpustiti ratne generale, a to je na sebe preuzeo Mesić. Oni su napisali kako za pojedine zločine i kriminal krivci moraju odgovarati, ali su protiv proglašavanja krivaca prije presude, ili čak istrage. To je Mesiću bilo dovoljno za njihovo kolektivno umirovljenje. Osim razaranja institucija, dolaskom Račana i Mesića na vlast, te padom Miloševića 5. listopada 2000. širom bivše Jugoslavije jugonostalgičarske političke i udbaške strukture počinju kroz medije, kulturu, šport i gospodarstvo ponovnu obnovu Jugoslavije, pod nazivom Zapadni balkan. U Hrvatskoj i Hercegovini se propagiraju srpske "cajke", a u Srbiji je postala moderna hrvatska glazba. Najviše otpora pružile su sportske organizacije pošto je to djelatnost u kojoj se pojedinci selektiraju kroz svoje rezultate, a ne kroz politiku. Zbog toga su jugonostalgičari iz politike, medija i navijačkih udruga počeli napadati istaknute pojedince u sportu. 

Obnova Jugoslavije je počela i na području gospodarstva. Odabrana poduzeća poput TDR-a, Agrokora, Atlantica i drugih dobili su zadatak obnove zajedničkog gospodarstva. Agrokor je za desetak godina postao dovoljno velik da kupi Slovenski Mercator. Za taj zadatak projugoslavenske političke strukture su osigurale podršku europskog kapitala, te je počelo kreditiranje širenja ponajviše Agrokora. U Račanovu vladu je imenovan Damir Kuštrak, kao zamjenik ministra financija koji je na tu funkcije došao prelazeći iz Agrokora. Guverner HNB-a postaje također zaposlenik Agrokora Željko Rohatinski, te tu ostaje do 2012. godine nakon čega se vraća u Agrokor. Kreditima EBRD-a kupuju se manja poduzeća i trgovački lanci kako bi se stvorilo nekoliko jakih jugoslavenskih korporacija sa prikrivenim oligopolnim položajem u prehrambenoj industriji.

Nadalje Pepi navodi: "Hrvatski narod je mogao samo nijemo, bez ikakva političkog utjecaja, promatrati daljnje procese i sudbinu svog naroda koja je neminovno vodila ka trećoj Jugoslaviji, budući da su odnarođene hrvatske elite bile potpuno eutanazirane…  Zapad, predvođen V. Britanijom, podupirao je pobjedu Borisa Tadića.  Da je Bog dopustio da Boris Tadić pobjedi na predsjedničkim izborima, nikakva ljudska sila ne bi spriječila stvaranje nove –stare Jugoslavije – sve je bilo spremno (obavještajni, financijski, medijski, establišment) za završne procese. Bogu hvala da se to nije dogodilo. Kreatori ovog scenarija planirali su da se nakon pobjede Tadića odmah krene u završne faze dvaju glavnih procesa, nakon čega bi se Hrvati de facto i de jure probudili u novoj staroj Jugoslaviji, zahvaljujući pored ostalih faktora i korumpiranoj političkoj eliti hrvatskog naroda na čelu sa Sanaderom. Prvi proces je vezan za generala Antu Gotovinu i sudsku odluku haškog tribunala prema kojem je planirano da general bude osuđen, nakon čega bi krenuo pravni proces dokidanja hrvatske države koja je, eto, nastala na „zločinu“ i ne treba da postoji kao takva."

Priča kako bi nekakav sudski proces Gotovini mogao dokinuti hrvatsku državnost je priča za malu djecu. To bi naši ljevičari voljeli, ali o tom mogu samo sanjati. Što je oružjem stvoreno samo se oružjem može ukinuti.

Dalje Pepi navodi:"Otud i vidno čuđenje i zaprepaštenje raznih „ hrvatskih“ voditelja i novinara nakon udarne vijesti da je general Ante Gotovina potpuno oslobođen svih optužbi, budući da im je unaprijed rečeno da će general Ante Gotovina biti osuđen, te su već imali spreman kompromitirajući tekst koji će pročitati nakon osuđujuće presude…"

Ljevičarski mediji doista jesu iznenađeni oslobađanjem Gotovine, pošto nisu shvaćali kako se u Haggu stvaraju sudski presedani. SAD i Izrael nisu mogli dozvoliti da za zločine po zapovjednoj odgovornosti bude osuđen netko tko je na svom tlu oslobađao svoju državu i zato je Gotovina oslobođen.

Međutim Pepi to ne shvaća te piše; "Drugi proces je trebao početi u BiH gdje je su također napravljene sve operativne pripreme za početak procesa u kojem se treba početi stvarati netrpeljivost i mržnja između Hrvata i Bošnjaka koja je trebala završiti ratnim sukobom. Pripremne radnje za ovaj scenarij su počele odmah nakon općih izbora 2010. godine, kada je HDZ-BiH dobio izbore (poznatom metodom…) ali su unatoč toj činjenici odbili ući u vlast, (jer da su ušli u vlast ne bi bilo nikakvog naboja…) te su kroz razne opstrukcije oko izbora izaslanika u Federalni dom naroda ciljano stvarali ambijent i okolnosti za platformu koja je trebala dodatno iritirati i zaoštriti odnose između Bošnjaka i Hrvata."

Po ovim Pepijevim riječima "doznah" kako su Hrvatski političari pokušali izazvati netrpeljivost između Hvata i Bošnjaka, a ja do ovog trenutka kao "neupućeni naivac" mišljah kako je netrpeljivost počela 1993. kada su Bošnjaci pokrenuli ofenzivu prema jugu kako bi osvojili njima najvažniji geostrateški cilj, a to je izlaz na otvoreno more. A kako bi ostvarili taj cilj tajne pripreme za izazivanja rata između Hrvata i Muslimana su počele još u studenom 1991. kada su u Sarajevu Alijini ubili prvog predsjednika HSP-a BIH Fuada Muhića.

Pošto Pepi to ne razumije, (iako je čak i notorna Vesna Pusić shvatila što se tamo događa) on tvrdi; "Tad značajnije kreće i priča oko 3 entiteta (koju je čak i Vesna Pusić javno podržala…) gdje su Hrvati trebali izgubiti konstitutivnost i postati de facto i de jure nacionalna manjina. Pričom o famoznom trećem entitetu htjelo se priprosti puk prevesti žedne preko vode. Nema Hrvata koji ne bi želio entitet, ali kad mu kažeš gdje bi taj entitet bio i da bismo time izgubili konstitutivnost i postali nacionalna manjina, onda ljudi zastanu…Entitet nije cilj (može i ne mora biti, ovisno kakav i gdje bi bio…) nego samo forma za postizanje jednakopravnosti, jer naš problem jest taj što nismo jednakopravni s drugim narodima, a imamo najveću ustavnu vrijednost – a to je da su Hrvati konstitutivni na prostoru cijele BiH." 

Hrvati su u BIH postali marginalna skupina ne zato što su tražili treći entitet, već zato što visoki predstavnici, po želji Njemačke i njenih arapskih prijatelja žele građansku državu u kojoj će svi biti konstitutivni u cijeloj BiH, što praktično znači kako će svu vlast imati većinski Bošnjaci. Zbog toga su Visoki predstavnici izmijenili izborni zakon na štetu Hrvata, kako bi Bošnjaci mogli preglasavati Hrvate i birati im predstavnike. A treći entitet i ne mora imati teritorijalni kontinuitet. Sama federacija se sastoji od dva fizički razdvojena teritorija (Bihać), pa bi isto tako i Hrvatski entitet mogao biti sastavljen od svih općina sa hrvatskom većinom, bez obzira na teritorijalnu povezanost.

A onda Pepi počinje iznositi potpuno maloumne tvrdnje koje proglašava za neupitne činjenice: "Bogu hvala, da je izbore dobio proruski kandidat Tomislav Nikolić koji je odmah otišao u Moskvu Putinu i od tamo poručio„Nato nas ne zanima, a za EU ćemo vidjeti.“  Nakon ove neočekivane pobjede T. Nikolića, došlo je do nužne promjene geopolitičke strategije zapadnih sila po pitanju stvaranja treće Jugoslavije ili regije, regiona, jugoistočne Europe…  Upravo ovaj ishod predsjedničkih izbora u Srbiji između Nikolića i Tadića, gdje je presudan utjecaj na pobjedu Nikolića i općenito na političke procese u Srbiji imao Vladimir Putin, Hrvatska se neplanski počela izvlačiti iz projekta regije jer su procesi nezaustavljivo otišli u neočekivanom pravcu. Razvidno je da nije bilo V. Putina i njegova utjecaja na Srbiju, koje Zapad nastoji po svaku cijenu bezuspješno presjeći, Hrvatska bi sigurno završila u novoj –staroj Jugoslaviji…  Nadam se da će hrvatski narod u budućnosti, uzimajući u obzir ove činjenice, znati se dostojno zahvaliti predsjedniku Putinu."

Kaže Pepi kako je Putin zaštitio Hrvatsku i tako spriječio stvaranje treće Jugoslavije. To može utvrditi samo netko tko o geostrategiji nema nikakvih saznanja. Jedini cilj Rusije na Balkanu je dobiti izlaz na Jadran, bilo preko Crne Gore, bilo preko BIH, a Američki cilj je to spriječiti. Zbog toga Rusi pomažu srpskim političarima koji se protive ulasku u NATO savez i EU, a ne zbog toga što žele spriječiti stvaranje Jugoslavije koja bi neizbježno završila u NATO-u i EU i da se nije raspala. Pokušao je Putin ostvariti izlaz na Jadran i rušenjem Đukanovića kako bi se Crna Gora ponovno sjedinila sa Srbijom, ali mu je CIA akciju provalila. Putin i Erdogan su 2017. sklopili koaliciju između Srba i Bošnjaka na račun Hrvata. Susret između Izedbegovića, Vučića i Erdogana 29.1.2018., beogradski tisak je najavio kao moguću prekretnicu u dosadašnjoj komunikaciji Beograda i Sarajeva. Za javnost, razgovarali su o povezivanju Sarajeva i Beograda autocestom, što je financijski spremna pomoći Turska, što je Vučiću primamljivo. Nakon sastanka Bakir Izetbegović je izjavio kako je od srpskog predsjednika Aleksandra Vučića dobio "povijesno" obećanje da njegova zemlja više nikada neće biti uzročnikom problema za BiH.

Opasnost od Srpsko - Bošnjačke koalicije prva je primijetila predsjednica Kolinda, te je počela govoriti o opasnoj situaciji u BIH, predlagati obnovu vojnog roka, i raspoređivanja vojnih snaga u dolinu Neretve oko Ploča. U cilju što većeg iseljavanja Hrvata Bošnjaci na području Posavine od Tuzle do Save proširuju optužbe protiv Hrvata kako bi potakli njihov bijeg, a Srbi isti posao rade na području Hercegovine. KGK je svojim putovanjima u Rusiju i Tursku, te pozivanjem Vučića u Zagreb tu koaliciju uspjela razbiti. Time je smanjena opasnost za izazivanje novog rata u BiH, u pogodnom trenutku, u kojem bi Srbi izbila na more u Konavlima, u Ruskom interesu, dok bi Bošnjaci izbili u Ploče u Turskom interesu. Slično se dogodilo u Ukrajini, a zapad je odgovorio snažnom galamom. Upravo kako se to ne bi preko noći moglo dogoditi predsjednica Kolinda je uz podršku Krstičevića progurala povratak vojske u Ploče. Ova dogovorene Srpsko-bošnjačka koalicija je razbijena zahvaljujući i tome što je Dodik shvatio kako bi nakon marginalizacije Hrvata i Srbi došli na red pa je prihvatio koaliciju sa Čovićem. Zanimljivo je kako ova koalicija između Čovića i Dodiga najviše smeta onim Hrvatima koji i ne primjećuje kako u Sarajevu uspješno djeluje koalicija između Bošnjaka i Karadžićevog SDS-a. 

Međutim, zapovjednik Pepi ništa od toga ne razumije pa tvrdi: "Svu realnu moć ovog svijeta su ovi akteri imali na raspolaganju da naprave treću Jugoslaviju i nisu uspjeli, jer im je Bog postavio granicu koju ovaj put nisu mogli preći. Nakon ovog propalog pokušaja stvaranja treće Jugoslavije, Zapad, koji je zdušno podržavao prethodne predsjednike RH, koji su zaista i provodili politiku regiona, promijenio je sad strategiju prema Srbiji (mrkva i batina), te doveo KGK na mjesto predsjednice RH koja treba svojim djelovanjem poslužiti kao kazna i odgovor Srbiji što je izborom Nikolića poremetila planove stvaranja treće Jugoslavije."

Po ovoj Pepijevoj tvrdnji, Josipovića koji je sve radio kako bi obnovio Jugoslaviju, redovito se sastajao sa srpskim političarima i svirao Dodiku u Banja Luci zapad je smijenio valjda zato što nije bio dovoljno veliki Jugoslaven.

Pepiju na znanje, Kolindu nije doveo zapad na vlast već je to postala zato što je u HDZ-u procijenjeno kako ima najviše šanse srušiti Josipovića koji doista jeste želio obnovu Jugoslavije. Kandidat je postala unatoč tome što je Predsjednik HDZ-a Karamarko želio kandidirati svog susjeda sa sela Ivicu Vrkića, ali nije uspio pošto Vrkić uopće nije član HDZ-a.

Čim je došla na vlast Kolinda Grabar Kitarović je pokrenula Inicijativu Tri mora.

Inicijativu Tri mora u početku je gurala isključivo predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i poljski predsjednika Andrzej Duda.

Projekt je u ljeto 2016. formalno pokrenut na poljsko-hrvatskom sastanku Predsjednika u Dubrovniku. Ova inicijativa uključuje LNG terminal na Krku, te stoga od starta ima podršku SAD-a, ali i protivnike u Njemačkoj koja gradi svoj Baltički plinski tok, kao i od Rusiji koja ne želi izgubiti monopol na prodaju svoga plina. Samim time inicijativa Tri mora je alternativa Zapadnom Balkanu što se gura iz njemačko-ruskog smjera, i gdje su Rusi već ovladali gotovo cjelokupnom naftnom industrijom. U savez Tri mora je ušlo dvanaest zemalja istočnog i južnog dijela Europske unije (Estonija, Litva i Latvija, Poljska, Slovačka, Češka i Mađarska, Austrija, Slovenija, Bugarska, Rumunjska i Hrvatska). Premijer Orešković je podržao izgradnju LNG terminala pa je stoga morao "odletjeti".

Kako inicijativa Tri mora snažno ugrožava njemačke interese svi njemački, a i naši mediji u vlasništvu njemačkih "investitora" odmah pokreću medijsku harangu protiv predsjednice Kolinde, poljskog predsjednika Dude i mađarskog premijera Viktora Obrana, izmišljajući bilo kakve razloge. Od tog trenutka svi naši novinari pišu o njenim haljinama, frizurama i kako nas je osramotila, iako u svom svjetskim medijima pišu vrlo pohvalno o njoj.

Kako se ne bi u javnosti previše pažnje pridavalo inicijativi Tri mora njemačke obavještajne službe povlače svoje poteze, te se u medijima pojavljuju priče o nužnosti potpisivanja Istambulske deklaracije. U studenom 2016. Vlada RH pokreće postupak ratifikacije Konvencije. Odmah se pojavljuje snažni pokret protiv ove inicijative čime je započeo najveći raskol na desnoj političkoj sceni i među biračima vladajuće stranke. Mediji svakodnevno pišu o tome, te sve oko Inicijative Tri mora prolazi potpuno izvan pažnje javnosti.

Međutim, unatoč tome, i izvan pažnje medija na drugom sastanku Inicijative Tri mora 9.7.2017. u Varšavi pojavio se i Donald Trump koji se otvoreno suprotstavio Njemačkoj o pitanju plina. Trump je kritizirao Njemačku tvrdnjom kako postaje energetski sve zavisnija od Rusije. Uključivanjem Trumpa inicijativa je dobila na snazi, ali se Merkelova ne usuđuje njemu otvoreno suprotstaviti. Umjesto toga pojačava se medijsko ismijavanje svega onoga što radi predsjednica Kolinda. Pošto je Trump podržao inicijativu pojavljuju se natpisi kako predsjednica Kolinda ovo radi po američkoj želji i kako je ona obična američka lutka na koncu, ne primjećujući kako se ona istovremeno suprotstavila Američkoj politici u BiH zalažući se za promjenu izbornoga zakona i jačanje položaja Hrvata. Amerikanci u BIH, zbog dobrih odnosima sa Arapima, snažno zagovaraju isto ono što i Bošnjaci, a to je građanska država, dok je upravo Kolinda podržala hrvatske interese unatoč pritiscima iz Brisela, Berlina, Londona i Washingtona.

Kako se ne bi previše pisalo o podršci Trumpa inicijativi Tri mora pojačavaju se priče o Istambulskoj deklaraciji. Tome se pridružuju i mnogi naši novinari, političari, pa i razni "suverenisti" koji ne znaju ništa o geostrategiji, ali vole rasprave o deklaracijama.

Slični naši suverenisti su i 1918. vjerovali u snagu deklaracija pa su donijeli takozvanu Zagrebačku deklaraciju, dok su se Srpsko-francuske vojne snage valjale od Soluna prema Temišvaru, Pečuhu i Ljubljani. Da su umjesto iscrpljivanju na deklaraciji feldmaršala Borojevića imenovali za zapovjednika vojske on je mogao svojom popularnošću okupiti 300.000 raspuštenih vojnika i tako spriječiti i talijanski prodor u Istru kao i srpski na područje bivše Austrougarske.

Pošto je Inicijativa Tri mora preživjela početne korake u sve se uključuje i hrvatska Vlada, ali i Njemačka se pokušava ubaciti u vlak koji ide dalje. Ali sve to ostaje neprimjetno pošto se u saboru u ožujku 2018. održava rasprava o Istambulskoj deklaraciji, te ju je sabor ratificirao u travnju.

Odmah potom HRAST najavljuje pokretanje referenduma o Istambulskoj konvenciji. Zbog toga se sva pažnja javnosti usmijerava prema tome, te nitko i ne spominje ništa o najvećem suverenističkom projektu u EU, a to je Inicijativa Tri mora.

Kako referendum ne bi slučajno uspio HRAST i Ilčić insistira na istovremenom prikupljanju potpisa sa prikupljanjem potpisa za izmjenu izbornoga zakona što je Markićka pripremala godinu dana.

Time je Ladislav Ilčić postigao više istovremenih ciljeva; 1) smanjio je broj volontera za skupljanje potpisa, 2) skrenuo je pažnju javnosti sa onog što radi Predsjednica, i 3) smanjio je vjerojatnost prikupljanja dovoljno potpisa za puno važniji referendum o promjeni izbornoga zakona.

Pošto se radi o istom izbornom tijelu volonteri su se podijelili u dvije grupe pa su skupili potpisa daleko manje nego da su se ova dva referenduma organizirala sa odmakom od barem 2 mjeseca. Zahvaljujući tome Kušćeviću nije bilo teško poništiti desetak posto potpisa i time spriječiti oba referenduma. A na istovremenom prikupljanju potpisa najviše je insistirao "veliki suverenist" Ladislav Ilčić, savjetnik Ministrice kulture Nine Obuljen. 

Dok se desno biračko tijelo svađa oko referenduma, na trećem sastanku Inicijative Tri mora koji je održan u Bukureštu 18.9.2018. pojavio se Njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas koji se založio za punopravno članstvo Njemačke u toj grupi zemalja, ali je poljski premijer Mateuš Moravjecki taj predlog ignorirao. Je li Poljak to učinio zato što nije čuo njemačke zahtjeve, ili zato što je smatrao kako se Njemačka želi uključiti kako bi sve sabotirala iznutra nije teško pogoditi?

Pošto se sve odluke donose konsenzusom Njemačka je ostala samo promatrač. Na ovom sastanku Hrvatska je priložila 11 projekata, 3 iz područja energetike, 7 iz područja prometnog povezivanja i jedan iz područja digitalizacije. Popis projekata izradio je Ured predsjednice u suradnji s hrvatskom vladom. Ukupna vrijednost hrvatskih projekata je 1,78 milijardi eura. Kao najznačajnije projekte na području energetike iz Ureda predsjednice ističu LNG terminal na Krku s otpremnim plinovodom (230 +35 milijuna eura) i Jonsko-jadranski plinovod (600 milijuna eura), na području prometa Luku Rijeka (348,4 milijuna eura) i izgradnju drugog kolosijeka, te obnovu i modernizaciju željeznice na dionici Škrljevo Rijeka Jurdani (305 milijuna eura). Na području digitalne komunikacije nacionalni programu razvoja širokopojasne infrastrukture u područjima u kojima ne postoji komercijalni interes za ulaganja (vrijednost 101,4 milijuna eura). Hrvatska je predlagala i dionicu autoceste od Trsta do Rijeke, ali su Slovenci na to stavili veto. U Bukureštu se održao i poslovni forum s oko 600 sudionika.

Početkom 2019. i Francuska shvaća kako ne bi bilo dobro kada bi Nijemci i Rusi imali monopol na dobavu plina u Srednju europu, te se suprotstavljaju izgradnji još jednog plinovoda od Rusije do Njemačke. Stoga se 8.2. 2019. u Europskoj uniji zalažu za promjene smjernica o opskrbi plinom.

Slijedeći 4. sastanak Inicijative Tri mora se održao u Ljubljani 6.lipnja 2019., a na njemu sudjeluje kao promatrač i Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier, svjestan kako tu inicijativu više nije moguće ugušiti. Na ovom sastanku je utvrđeno kako zemlje ove inicijative mogu više postići u Bruxellesu, osobito na području prometa u Europi koji su izgrađeni na pravcima istok – zapad, dok su sjeverni i južni prometni koridori slabo izgrađeni. Dolaskom Njemačke diže se važnost četvrtog sastanka u Ljubljani, a na njemu, kao promatrači sudjeluju i predstavnici Europske unije. Kako bi se povećala korist od inicijative pokrenut je poseban financijski fond koji bi trebao financirati zajedničke infrastrukturne projekte. Fondom upravljaju Poljska, Rumunjska i Češka. Financijski fond je osnovan s oko 500 milijuna eura, ali je cilj povećati ga na četiri do pet milijardi eura.

O svim ovim geostrateškim sukobima između Njemačke i Rusije sa jedne i Amerike sa druge strane Hrastovac i bivši ratni specijalac Pepi ništa ne zna pa piše; "Potporom i dovođenjem KGK za predsjednicu RH, Zapad želi preko njezine isprazne i huškačke nacionalne retorike uzeti opravdani bijes hrvatskog naroda koje je upravo zapad predvođen V. Britanijom, kroz dvije Jugoslavije proizveo i s tim bijesom (bičem…) lupati Srbiju, to jest Rusiju te na ovoj razdjelnici otvoriti trajnu frontu sukoba Nato – Rusija preko leđa i sudbina naše mladosti. Kad Hrvatska dobije autentične hrvatske političare koji će njegovati i razvijati svoj kršćanski i nacionalni identitet i to isto dopustiti i Srbima i Bošnjacima i drugim narodima, takva politika će odmah rezultirati pomirbom i mirom među narodima i značit će kraj ovom začaranom krugu stoljetne mržnje jada i bijede." 

Iz ove tvrdnje vidljiv je stav našeg Pepija koji vjeruje kako Hrvati ne dozvoljavaju Srbima i Bošnjacima njegovanje njihovog identiteta, te Hrvatskoj pripisuje krivicu za sve loše što se događalo u bivšoj Jugoslaviji. A kad eto mi Hrvati izaberemo prave kršćane i nacionaliste poteći će bratstvo i jedinstvo između Srba, Bošnjaka i Hrvata. Znači Srbi i Bošnjaci su ustvari nevine žrtve nastradale zbog krvožednih Hrvata.

Po Pepiju; "Upravo je naš strah i pasivnost jedan od glavnih razloga zašto smo dopustili da nas vode i zastupaju najgori među nama. Zbog naše neaktivnosti i kiselosti, već nam djeci trnu zubi…"

Iz ovih Pepijevi riječi vidljivo je kako on ni o političkoj selekciji ništa ne zna. U svakom društvenom sustavu postoji mehanizam selekcije, a u političkom sustavu selekcija ovisi o izbornom zakonu. Željka Markić je pokušala referendumom promijeniti izborni zakon, ali to nije uspjela ponajviše zahvaljujući bivšem savjetniku Ive Josipovića i velikom suverenistu iz HRAST-a, Ilčiću koji je odlučio pokrenuti svoj referendum o Istambulskoj deklaraciji baš u isto vrijeme kada je Markićka pokrenula svoj referendum.

A nakon što je priča o Istambulskoj i Marakešu prestala biti zanimljiva smišljene su nove priče sa novim sudionicima koji su sa sjevera i istoka dobili novi zadatak, spriječiti drugi mandat predsjednice Kolinde.

Organizirana je dvostruka igra.

Pojavio se medijski vrlo poznati pjevač i zabavljač koji treba sa desne strane što više glasova oduzeti predsjednici Kolindi, dok je za oduzimanje glasova na centru pokrenut štrajk školskih sindikata. Na desnici su uspjeli dio geopolitički nepismenih birača okrenuti protiv Predsjednice, dok su na centru, uz pomoć HNS-a i njihove ministrice Divjak potpuno promašili, pošto je čak i najneupućenijim biračima jasno kako Predsjednica nema baš nikakve veze sa plaćama prosvjetara.