Njemačka geostrategija na Balkanu

Njemačka geostrategija na Balkanu
217
2
0

Na području današnje Njemačke živjeli su Germani još u rimsko doba.

Sveto Rimsko Carstvo nastalo je 843. godine podjelom Karolinškog kraljevstva koje je 800. godine osnovao Karlo Veliki. Ta država održala se kao manje ili više stabilan savez kneževina do Napoleonskih ratova.

U tom savezu kneževina pojavio se i protestantizam 1517. što je dovelo do odvajanja od Katoličke Crkve i rat sa katoličkim državama.

Većim dijelom 19.stoljeća Njemačka je bila rascjepkana u mnogo neovisnih država, od kojih je 39 država činilo Njemačku Konfederaciju. Ulaganjem u željeznice polovicom 19 stoljeća Njemačke državice od zaostalih seoskih kneževina naglo industrijski jačaju. Pojavljuje se velika potražnja za ugljenom na temelju kojeg se razvija metalna industrija. Pojavljuju se novi industrijski gradovi u kojima se javlja svijest o njemačkom naciji koja teži ujedinjenju radi stvaranju velikog tržišta. Ulaže su u obrtničke škole koje obrazuju vrlo kvalitetan tehnički kadar. Inženjeri i obrtnici vrlo brzo svojim znanjem i inovacijama prestižu britansku industriju.

Kako bi zaustavili razvoj industrije na kontinentu, ponajviše u Njemačkoj britanske službe traže potencijalne sabotere koji bi to mogli zaustaviti.

Ubrzo su pronašli pogodnog kandidata u obliku jednog njemačkog filozofa Karla Marxa koji je doktorirao na Jeni. Kao novinar počeo je raditi u Kolnu 1842. Kritizirao je vlade Europe i njihove politike, ali također i liberale, te druge članove socijalističkog pokreta čije je ideje smatrao neučinkovitim ili izravno antisocijalističkima. Zbog toga je protjeran iz Pruske, te se našao u Parizu, u listopadu 1843. Tu je upoznao Firedricha Engelsa, britanskog obavještajca, koji je u javnosti bio poznat kao bogataš i filozof. Nakon toga su nastavili zajedno razrađivati komunističku ideologiju kojom su radnike uvjeravali kako su kapitalisti njihovi neprijatelji koje treba uništiti. Sve to su radili iz Londona gdje su svi tadašnji ozbiljni ekonomisti vrlo dobro znali kako su poduzetnicima neprijatelji drugi poduzetnici koji im konkuriraju istom robom, dok su im dobavljači prirodni saveznici. A najvažniji saveznici poduzetnicima su radnici od kojih kupuju usluge po tržišnim cijenama. Ako poduzetnik napreduje i radnici dobivaju plaću, a ako poduzetnik propadne i radnici moraju tražiti novo zaposlenje.

Iako je Marksova antipoduzetnička ideologija usmjerena prema Njemačkoj ona se najbrže širi u Francuskoj.

U Francusko - Pruskom ratu iz 1871. pobijedila je Njemačka, te su dobili pokrajinu Elzas, bogatu ugljenom i rudama. Iste godine Parižani zaraženi komunističkim teorijama 1871. dižu revoluciju koja je krvavo ugušena za 2 mjeseca. Te godine, na krilima ratne pobjede njemačke državice se ujedinjuju u modernu državu, ujedinjeljeno Njemačko Carstvo, kojim je dominirala Pruska.

Umjesto usporavanja njemačke industrije britanski obavještajci su svojim ideološkim sabotažama nijemce ujedinili te je stvoreno puno veće tržište za njemačku industriju.

Austrougarska kao multietnička država ostala je izvan toga carstva.

Izumom motora sa unutrašnjim sagorijevanjem razvija se cestovni promet, a Njemačkoj sve više nedostaje sirovina, osobito nafte. Pošto su konkurentske države, osobito Britanija imali kolonije iz kojih izvlače sirovine Njemačka počinje kreirati planove kako doći do nafte. Počinje stvaranje geostrateških planova za prodor prema bliskoistočnim naftnim poljima preko Balkana. Te planove kreiraju zajedno sa Austrougarskom koja se polako širi na teritorije koje je držalo Otomansko carstvo. A ovom području već je i Napoleon pokušao blokirati britanske morske putove zauzevši Dubrovnik i Crnu goru, a nakon Napoleonove propasti ova područja je preuzela Austrougarska.

Izgradnja željezničke pruge Berlin, Beograd, Bagdad preko Balkana.

Ova pruga je trebala konkurirati Sueskom kanalu do luka u Perzijskom zaljevu. Austrougarska je već imala izlaz na Sredozemlje preko jadranskog mora, ali su Talijani i Britanci u slučaju rata taj put mogli blokirati, te je Nijemcima trebao sigurniji kopneni željeznički logistički pravac. To je za Nijemce bio najvažniji geostrateški projekt zbog toga što su Sueski kanal i Crveno more kontrolirali Britanci. Osmansko Carstvo je željelo održati kontrolu nad Arabijom i proširiti svoj utjecaj preko Crvenog mora u tada britanskom Egiptu. Ovim geostrateškim savezom Nijemci su nastojali steći pristup i vlasništvo nad bogatim naftnim poljima u Iraku, te bi s linijom do luke Basre stekli bolji pristup istočnim dijelovima njemačkog kolonijalnog carstva zaobilazeći Sueski kanal. Prvi dio ove 1600 km duge željezničke pruge grade već 1890. kroz Anatoiju koja je povezala Istambul sa Ankarom, te gradom Konyom. Prugu financiraju njemačke banke i poduzeća.

U Turskoj 1908. dolazi do Mladoturske revolucije kojom vlast preuzimaju turski nacionalisti. Time se pogoršava položaj ostalih nacija koje traže podjelu Turske. To podržava Austrougarska, a tajno i Njemačka, kako bi mogli sagraditi prugu, a i kako bi lakše iz anektirane Bosne i Hercegovine osvojili Sanđak, Kosovo, Metohiju, te došli do Soluna odakle imaju direktnu vezu prema Crnom moru. U ovom prvom balkanskom ratu (listopad 1912. - svibanj 1913.) Srbija, Bugarska, Grčka i Crna Gora ratovale su protiv Turske. Balkanske države su podijelile osvojena područja, a Osmanskom Carstvu je ostalo još samo malo zaleđe Istambula na tlu Europe.

Takav razvoj ne odgovara Velikoj Britaniji, a ni Rusiji, te oni nastoje izazvati nepovjerenje lokalnih vođa prema Austrougarskoj i Njemačkoj, kako bi zaustavili gradnju željeznice prema Bagdadu. To dovodi do novog zbližavanje balkanskih država i stvaranje njihovih saveza koji uz pomoć Rusije žele spriječiti austro-ugarsko-njemačko prodiranje na balkanski poluotok i Crno more.

U drugom balkanskom ratu koji je vođen od lipnja do kolovoza 1913. između Bugarske sa jedne, te Grčke, Srbije, Crne Gore, Rumunjske i Turske sa druge strane, tukli su se oko podijele teritorija osvojenog u prethodnom ratu. Nakon Londonskog mirovnog ugovora Srbija je dobila zapadnu i središnju Makedoniju, Kosovo, Metohiju i Sandžak, Grčka je dobila južnu Makedoniju zajedno sa Solunom, Crna Gora je dobila dio Sandžaka i Metohije, a Bugarska područje Trakije do crte Enos – Midija, te istočni dio Makedonije.

Nakon balkanskih ratova Austrougarska i Njemačka nastavljaju projekt pruge prema Bagdadu, ali kasne zbog tehničkih razloga u Taurus planinama. Zbog toga su imali velike logističke poteškoće u slijedećem ratu.

Do slijedećeg rata je došlo nakon što je na poticaj britanskih obavještajnih službi srpski terorist Gavrilo Princip izvršio atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinada 1914. godine.

To je Austrougarska iskoristila kao povod za napad na Srbiju, te je počeo I svjetski rat. Nakon rata Austrougarska je nestala. Unatoč tome 1600 km duga željeznička pruga prema Bagdadu je završena do 1940., pošto je to koristilo svim državama na tom pravcu.

Nakon I svjetskog rata stvoren je niz novih država.

Nastala je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.

Nakon poraza u I svjetskom ratu 1918. Njemački car je morao odstupiti, te nastaje parlamentarna demokratska država. Zbog ratne naknade, došlo je do velike gospodarske krize i političkog radikalizma koji je doveo Hitlera na vlast koji agresivno, ratom teži proširenju njemačkoga životnog prostora na sve strane. Na Balkanu osvaja sve do Turske, a Jadransku obalu predaje talijanima. U Hrvatskoj vlast daje Paveliću kako bi mu on osiguravao mir na prostoru NDH, ali njemačke službe znaju surađivati i sa Titom kada im je to u interesu.

Nakon II svjetskog rata Njemačka se dijeli na dvije države, zapadnu demokratsku i istočnu komunističku.

Nakon raspada komunizma Njemačka ponovno počinje razmišljati o svojim geostrateškim interesima.

Pošto nema nafte i plina važno joj je osigurati dobavne pravce prema Rusiji, ali i prema Arapskim državama. Zbog toga Njemačka ponovno razvija svoju balkansku geopolitiku, ali gradi i plinovode preko Baltika prema Rusiji.

U ratu između Srba i Hrvata 1991. i 1992. politički je na hrvatskoj strani zbog izlaska na Jadransko more, ali ne želi pomoći u oružju kako se ne bi zamjerila englezima.

U ratu između Hrvata i Muslimana 1993. na strani je Muslimana koji pokušavaju dolinom Neretve izbiti na jadransko more. Time pokušavaju ostvariti što bolje odnose sa islamskim državama koje imaju naftu.

Pošto iza sebe više nema vojnu silu Njemačka svoje geostrateške interese nastoji ostvariti prije svega lukavim gospodarskim potezima.

Kako bi se suprotstavili interesima Velike Britanije Njemačka nastoji imati što boje odnose sa Nizozemskom i Danskom, te Francuskom koja je najvažnija zbog posjedovanja atomske bombe. Sa ovim državama Njemačka nastoji razviti zajedničku industriju kao niz prikrivenih kartela za osvajanje tržišta novih članica EU, a i drugih tržišta. U tome je veliku ulogu odigrala i ECB koja je počela odobravati za banke navedenih država kredite sa minimalnim kamatama za industriju. Manje države koje imaju minimalni utjecaj na rad ECB-a mogle su dobivati kredite sa puno većim kamatama, a ta razlika se opravdava različitim kreditnim rejtingom pojedinih država.

I novac za financiranje projekata iz fondova EU počeo se lobistički nadzirati. U "starim" EU državama novac najčešće dobivaju proizvodni projekti, dok u novim državama novac najlakše dobivaju projekti za izgradnju infrastrukture i projekte društvenog sadržaja.

Njemačka snažno potiče i razvoj velikih vjetrenjača, te nastoji tu svoju novu tehnologiju progurati u što veći broj drugih država u kojima njemačka poduzeća isporučuju opremu, a lokalna vlast investitorima plaća poticaje. Snažno ulaže i u razvoj fotoćelija, te daje velike poticaje za njihovu ugradnju. Međutim, čim su se na tržištu pojavile puno jeftiniji kineske i fotoćelije Njemačka ukida poticaje. Male ekonomski isplative obnovljive izvore energije za pojedina domaćinstva ni jedna država ne potiče pošto političari ne znaju kako naplatiti porez od nekog tko energiju proizvodi samo za sebe.

Kako bi robni lanci "stare europe" osvojili tržišta novih članica bilo je nužno progurati neoliberalne zakone koji na tržištu promoviraju jednake zakonske uvjete za sve. Ovime je društvo jednakih šansi pretvoreno u društvo jednakih uvjeta, a uvjete određuju oni koji određuju rejtinge, standarde i certifikate. Osim robnih lanaca zemlje "stare europe" su u nove članice proširile i svoje banke koje su počele vrlo lako i brzo odobravati kredite za kupovinu prije svega njemačkih proizvoda, dok su vrlo teško odobravale kredite za izgradnju lokalnih tvornica, s izuzetkom dobavljača za njemačku industriju.

Na krilima neoliberalizma zakoni su se počeli mijenjati prema slobodnoj konkurenciji u kojoj za sve vrijede ista pravila i zakoni. A jednaka pravila znače privilegiju za velike.

U takvom društvu jednakopravnosti velike multinacionalne kompanije imaju tri vrste prednosti;

  • stvarne ekonomske prednosti,

  • nepoštene prednosti i

  • sposobnost izazivanja masovnih migracija u cilju snižavanja cijena radne snage.

Ekonomske prednosti su manji troškovi opreme, prostora i radnika po jedinici proizvodnje zahvaljujući proizvodnji u masi. Velikim narudžbama dobivaju jeftiniju cijenu, troškovi raznih certifikata su im sitnica, a i opći troškovi uprave su im manji po jedinici proizvoda.

Nepoštene prednosti su mogućnosti da u jednoj državi mogu pribavljati povoljne stimulacije i kredite sa niskim kamatama, dok u drugim državama zapošljavaju jeftinu radnu snagu.

Velike multinacionalne kompanije mogu smanjiti i svoje poreze tako što dobit prebacuju u države sa malim porezima. U tom postupku njene filijale iz država sa niskim porezima šalju račune za troškove upravljanja, savjeta ili marketing, mogu vršiti povrat izmišljenih ulaganja i slično, te se tako dobit iz država sa većim porezom prebacuje u države sa nižim porezom. Pri tome u državama sa velikim porezima ostvaruju gubitke na koje se ponekad čak mogu ostvariti određene olakšice. Na primjer, u Hrvatskoj poduzeća u stranom vlasništvu ostvaruju, u prosjeku 5 puta veću zaradu po zaposlenom, a imaju 2 puta manju dobit po zaposlenom.

Velike međunarodne korporacije mogu ucjenjivati proizvođače sirovina i dijelova kako bi dobili bolje uvjete nabave, ili prodaje nego mali proizvođači.

Veliki međunarodni robni lanci mogu ucjenjivati dobavljače kako bi dobili bolje uvjete nabave i niže cijene.

Mali poduzetnici koji razvijaju inovativne proizvode teško mogu prikupiti kapital potreban za zaštitu autorskih prava, a još teže za početak serijske proizvodnje za krajnjeg kupca.

Zahvaljujući ovim prednostima velike korporacije su uništile konkurenciju u novim državama, a i u vlastitim državama su uništili male konkurente, dok su opstali samo mali dobavljači velikih korporacija.

Ipak, sve ove prednosti velikih prije svega njemačkih proizvođača nisu bile dovoljne za sva željena preuzimanja, pa su primjenjivane i druge metode poput nepoštenih poticaja i korumpiranja lokalnih političara.

Ono što velike njemačke i francuske kompanije nisu uspjeli pokupovati uništili su uz pomoć raznih vrsta dampinga.

Damping je pojava kada netko prodaje robu po cijeni nižoj od troškova proizvodnje. Međunarodni (klasični) damping se događa kad velike međunarodne korporacije nastoji stvoriti monopol izvan vlastite zemlje kako bi ostvarile ekstra zaradu, ili neki drugi privilegij. U postupku stvaranja monopola na stranim tržištima najprije se nastoji uništiti manju konkurenciju izvozom i prodajom vlastitih proizvoda, rjeđe usluga, po damping cijenama (cijena koja ne pokriva troškove proizvodnje). U ovoj fazi potrošač ostvaruju korist pošto kupuju jeftinu robu, ali kad sitna konkurencija propadne cijena se diže, te tada potrošači moraju plaćati daleko višu cijenu. Damping se obično provodi na tržištu jedne "napadnute" države, te kad u toj državi konkurencija propadne cijena se diže, te se kreće u osvajanje tržišta u drugoj državi.

Također je moguća i pojava obrnutog dampinga koji je u Hrvatskoj vrlo uspješno primijenjen kod osvajanja mliječne industrije. Ova vrsta dampinga se događa kad jače kompanije svojim lokalnim dobavljačima trenutno, ili lokalno deficitarnih roba nude cijene koje ne mogu pokriti prodajom svojih proizvoda, ili usluga. Pri tome ostvaruju gubitak koji pokrivaju iz zaliha, zaradom na drugim tržištima, kreditima s niskim kamatama ili dokapitalizacijama. Kad u prvoj fazi dampinga mali lokalni konkurenti koji dobavljačima ne mogu platiti trenutnu cijenu propadnu ovakva najčešće duopolna, ili oligopolna poduzeća prelaze u drugu fazu u kojoj spuštaju cijenu dobavljačima koji više nemaju izbora, te moraju prodati svoju robu onima koji su preostali na tržištu. Pri ovome obično veći broj malih dobavljača propadne, pošto ne mogu sniziti cijenu svojih proizvoda ili usluga, pa ih preuzimaju veliki kupci njihovih proizvoda.

Upotrebom svih navedenih metoda Njemačka je uspjela sa Francuskom i nekolicinom manjih sjevernih državama EU pretvoriti u zajednicu gdje ona i njeni najbliži saveznici imaju pravo proizvoditi, dok bi sve istočnoeuropske i južne države trebale biti samo izvor sirovina i turističke oaze u kojima bi se Nijemci ugodno i jeftino odmarati.

Najvažniji saveznik postala joj je Francuska koja ima atomsko oružje, te su jedino njima popuštali u borbi za svoje interese. To su uspjeli zahvaljujući snažnoj kontroli nad ECB-om, EBERD-om, europskom administracijom i Europskim financijskim sudom. Kada je došlo do ekonomske krize 2008. vrlo restriktivnom monetarnom politikom ECB-a je uspjela uništiti proizvodnju u državama koje su uglavnom izvozile na dolarska tržišta, a uvozile sa euro tržišta. Istovremeno, Njemačka industrija je uz pomoć EBRD-a uspjela pokupovati manje korporacija u južnim i istočnim državama.

Sve ostale europske institucije su počeli koristiti za stvaranje Sjedinjenih europskih država.

Istim ovim metodama europske, prije svega Njemačke i Francuske kompanije su uspjele osvojiti i tržište čitave Afrike. Izvozom visoko subvencioniranih poljoprivrednih proizvoda u Afriku po cijeni nižoj nego su troškovi proizvodnje lokalnih seljaka, Afrička poljoprivredna proizvodnja je propala. Time su uništili afrička sela, te su mladi afrikanci počeli masovnu seobu prema Europi. Dok je ta migracija bila pod kontrolom ona je dobro došla velikim EU kompanijama koje su dobile jeftinu radnu snagu kojom su spriječili rast nadnica lokalnih radnika. Zbog istih razloga prema zemljama Stare Europe su krenule i mase nezaposlenih iz zemalja istočne i južne Europe.

Svim ovim postupcima Njemačka je postala država koja ostvaruje vrlo velike vanjskotrgovinske suficite. Pošto suficiti u razvijenim državama izazivaju jednake deficite u drugim državama stanovnici tih država nemaju drugog izbora nego da se presele u razvijene države.

Potezi njemačke su se najbolje vidjeli nakon što je iz SAD-a 2007. krenula nova velika kriza. Tada je SAD, kako ne bi došlo do velike panike počela sa plasiranjem tisuća milijardi dolara u cilju poticanja potrošnja. FED je počeo kupovati čak i obveznice stranih država kako bi smanjio tečaj dolara i potakao izvoz, te je također počeo kupovati obveznice velikih proizvodnih korporacija kako bi potakao rast njihovih investicijskih projekata. Potezi FED-a su urodili plodom, te je proizvodnja i potrošnja počela rasti u SAD-u, ali se kriza pojačala u drugim državama.

Ova kriza se najjače odrazila na Grčku gdje kulminira 2010. godine. Ulaganja špekulativnog kapitala u Grčku počinju 1999. Problemi počinju sa deregulacijom financijskoga sektora. Ciparske banke, naročito Bank of Cyprus i Laiki banka, plasirale su kredite u Grčkoj u iznosu višem od ciparskog BDP-a. Kriza je počela kad je kreditna agencija Fitch 2009. Grčkoj smanjila kreditni rejting sa A- na BBB+, iako je dotada deset godina imala rejting A. Nakon najavljenih mjera za smanjenje deficita započinju prosvjedi. Zbog krize u Grčkoj gotovo svaki četvrti stanovnik je postao nezaposlen, a u grupi mlađih od 25. godine starosti svaki drugi. Godine 2012. dogovoreno je kako će zemlje eurozone Grčkoj pružiti pomoć u iznosu od 130 milijardi eura, a banke su pristale otpisati 75 posto grčkih dugova. Na ovaj način su spašena ulaganja privatnih špekulanata na račun europskih poreznih obveznika.

Od 2010. do 2012. godine nezaposlenost se širi čitavom Europom, te između 2009. i 2012., Portugal, Italija, Grčka, Irska i Španjolska smanjuju svoje proračunske izdatke prosječno za 6,4 posto, smanjujući zdravstvene i obrazovne troškove. Istovremeno u Portugalu, Grčkoj i Irskoj privatne banke se spašavaju iznosima koji prelaze iznos godišnjih plaća u tim državama.

Kriza se širi i Španjolskom, Italijom, Portugalom i Irskom. Prije krize banke su nudile vrlo povoljne kredite za stavove, automobila, namještaj, elektronske kućanske aparate itd. Kada se rasprsnuo nekretninski balon mnogi dužnici su zbog krize izgubili posao, te više nisu mogli otplatiti kredit. U 2012. godini zabilježeno je više od dvije stotine deložacija svakoga dana, uz veliki porast broja samoubojstava u Španjolskoj. U toj krizi mnogi moraju prodavati dionice i imovinu što najčešće kupuju kompanije iz Njemačke i Francuske.

Kad je počela kriza u EU Europska centralna banka je vodila suprotnu politiku od politike FED-a, ponajprije zbog interesa Njemačkih, Francuskih, Belgijskih i Nizozemskih bankara koji su plasirali velike količine kredita u mediteranske države, te su željeli što više zaraditi na kamatama. Zbog toga se kriza u Europi pretvorila u veliku deflacijsku depresiju. Sve ovo što se događalo u Europi moglo se spriječiti da je ECB počela voditi politiku jeftinog novca istovremeno sa američkim FED-om. Međutim, Njemačkoj je odgovarala propast industrije u konkurentskim europskim državama, te je ECB vodila vrlo restriktivnu monetarnu politiku koja je dovela do porasta tečaja eura od 30 posto u odnosu na dolar. Istočnim i južnim europskim državama pao je kreditni rejting pa su im krediti ECB-a postali vrlo skupi, dok su istovremeno Njemačke robne kuće dobivale beskamatne kredite za gradnju svojih robnih kuća širom EU. Time je Njemačka osigurala plasman svojih proizvoda, povećanje proizvodnje i veću potražnju za radnom snagom u Njemačkoj. Nakon što je većina konkurencije u istočnoj i južnoj europi propala, u travnju 2013. godine trojka – MMF, Europska centralna banka i Europska komisija predlažu “spašavanje” ugroženih država teško deset milijardi eura. Uvjetuju ga programom strukturne prilagodbe koji uključuje smanjenje javnog sektora, ukidanje sustava generacijske solidarnosti za novozaposlene, privatizaciju strateških javnih poduzeća, mjere proračunske prilagodbe koje bi imale potrajati sve do 2018., ograničenje socijalnih izdataka i stvaranje “fonda za financijsko spašavanje”. Formalni cilj je održati banke i riješiti njihove probleme, sve to uz zamrzavanje depozita većih od 100.000 eura.

Sve ovo Britanija prepoznaje kao pretvaranje EU u Njemački Četvrti Rajh, te pokreće postupak nagovaranja birača na izlazak iz EU, pa se kreće u pripremu referenduma o tom pitanju, čime počinje Brexit. Kako bi se sabotirao nagli razvoj Njemačke Britanci uz pomoć Amerikanaca pokreću "Arapsko proljeće" koje počinje prosvjedima 18. 12. 2010. u Tunisu, odakle se naglo širi u razne arapske države. Iskru “Arapskog proljeća”, zapalile su posebno obučene “brigade cyber-kolaboracionista” koje je obučila CIA i koje su odradile najvažniji dio posla. Nekoliko stotina mladih plaćenika obučenih od strane američkog veleposlanstva, a organiziranih preko nevladinih udruga, pokrenuli su lavinu prosvjeda koji su srušili “diktatorske režime” u Tunisu, Egiptu, Siriji i Libiji. Pokušalo se i s Alžirom, ali je u toj zemlji predsjednik Abdelaziz Bouteflika preko Pariza poručio Zapadu da je ta zemlja 2002. izašla iz krvavog građanskog rata koji je trajao deset godina i da će na svaki pokušaj izazivanja kaosa intervenirati “uporabom sile bez milosti”. Na samoj alžirskoj granici bilo spremno preko stotinu “cyber-kolaboracionista”, kojima je zadaća bila rasplamsati požar pobune u sjeveroistoku Alžira. Sve ovo su opisali aktivni sudionici ove operacije, koji su kasnije vidjeli da od “slobode, demokracije i ekonomskog napretka” neće biti ništa i da su bili korisni idioti. Kasnije su o tome opširno i do u detalje pisali na portalima Tunisie Secret i Nawat.

"Arapsko proljeće" se internetskim društvenim mrežama širi, te dolazi do nagle smjene vlasti u čitavom nizu Arapskih država, od Tunisa na dalje.

Najvažniji cilj je srušiti Siriju te se pokreće stvaranje Islamskog kalifata.

Ovim ratom Amerikanci su uspjeli prekinuti Iranske planove za izgradnju plinovoda prema Europi. Da je taj plinovod proradio cijena plina na Mediteranu bi znatno pala, a Rusija ne bi mogla više plinom ucjenjivati Europu. Saudijskoj Arabiji, Kataru, Bahreinu i ostalim Arapskim državama ne odgovara Iranska prodaja plin, preko šijitskog dijela Iraka i Sirije, te oni žele prodavati svoj plin, a za to je potrebno rušiti Asada. I Izrael koji je okružen sve snažnijim protivnicima ima interes oslabiti i Siriju i Iran koji razvija nuklearno oružje, što može izazivanjem sukoba između Šita i Sunita, a nakon što Sirija padne napali bi i Iran, ili direktno, ili preko Isila. Americima smeta sve jača Rusija, te njima odgovara izgradnja plinovoda kojim bi arapski plin dolazio na Mediteran kako više Rusi ne bi mogli zarađivati na svome plinu, ali im ne odgovara izgradnja Iranskog plinovoda.

Njemačka također ima svoje interese u izgradnji plinovoda preko Sirije. Iako su sagradili prinovod do Rusije preko Baltičkog mora odgovara im i plinovod preko Srije kako bi smanjili cijenu plina.

Pošto je interes Rusije spriječiti dolazak plina na Mediteran, oni se upliću u rat kako bi on trajao što duže. Dok traje rat plinovod se sigurno neće graditi.

Osim što nastoje Arapski plin dovesti do europe, Amerikanci nastoje i svoj plin iz škriljevaca prodavati preko LNG terminala po Europi. Jedan takav plinovod guraju na hrvatsku obalu, ali se tome suprotstavljaju Rusi i Nijemci kojima to ne odgovara pa zbog toga pada Karamarko i Vlada Tihomira Oreškovića.

Sa ratom u Siriji počinje i veliki migrantski val prema Njemačkoj, a pokrenula ga je Britanija uz suradnju sa Turskom i arapskim državama. Cilj je bi izazvati socijalne nemire u Njemačkoj, te tako zaustaviti njen rast. Njemačka na to odgovara kako njoj migranti trebaju kao jeftini radnici, te tako sprječavaju političke i socijalne sukobe, ali da je to istina ona bi poslala avione u Tursku po njih. Činjenica kako su migranti morali pješke prelaziti zemljama Balkana znak je kako je Njemačka stvarno migracije pokušavala što više usporiti.

Njemački gospodarski rast i usisavanje kvalitetne radne snage iz drugih država ne odgovara ni drugim manjim europskim državama. Zbog toga se pojavljuje inicijativa za formiranjem Višegradske skupine.

Toj inicijativi pridružuje se i hrvatska Predsjednica Kolinda Grabar Kitarević koja počinje graditi jače odnose sa bivšim istočnim državama Varšavskog bloka kako bi Hrvatsku približila državama koje se odupiru neokolonijalnom odnosu starih europskih zapadnih državama; Njemačke, Francuske, Danske, Belgije, Austrije i Nizozemske. U tom cilju prihvatila je inicijativu Baltik-Jadran, koja je proširenje Višegradske skupine, a koja je proširenjem do Crnog mora nazvana inicijativom Tri mora. Ovime se nastojalo povratiti dio državnog suvereniteta Hrvatskoj, a to je nakon pobjede predsjednika Donalda Trumpa postao trend koji podržava SAD. Vizija tog udruženja bivših socijalističkih srednjoeuropskih zemalja temeljila se na zaštiti zajedničkih gospodarskih interesa, te poticanju slobodne trgovine, razvoja prometne infastrukture i suradnje na energetskom planu. U Višegradsku skupinu (Poljska, Slovačka, Češka i Mađarska) smo pozvani i 2014. kada je mađarski ministar vanjskih poslova Tibor Navracsics predložio da se Višegradska skupina, popularno znana kao V4, proširi na Hrvatsku i Sloveniju, ali su Milanović i Josipović to odbili.

Kako bi ovakve inicijative imale gospodarski učinak potreban je čitav niz zakonskih izmjena u cilju jačanja konkurentnosti malog domaćeg gospodarstva, u što se moraju uključiti vlada i sabor. Jačanje velikih domaćih poduzeća je kontraproduktivno pošto one nikako, bez državnih subvencija ne mogu konkurirati velikih multinacionalnim kompanijama koje dampingom mogu uništiti svako poduzeća iz malih država.

Za jačanje sitnih poduzetnika u cilju razvoja domaćih supstituta stranoj robi najvažnije je smanjiti troškove.

To je najlakše isključenjem iz sustava PDV-a svih poduzeća i obrta koji imaju godišnji promet manji od 2.000.000 kuna. Time bi supstituirali nepotrebni uvoz jeftinijom prodajom proizvoda malih poduzeća kroz mnogobrojne male kvartovske i seoske trgovine.

Osim toga potrebno je ukinuti ili smanjiti trošak čitavog niza raznih odobrenja, certifikata, koncesija, dozvola i ostalih nepotrebnih troškova.

Kako bi se spriječilo daljnje iseljavanje nužno je dići plaće smanjenjem doprinosa na plaće, ali i ukidanjem uvoza jeftine radne snage. Nedostatak radne snage jedina je sila koja može dići plaće. Neki poduzetnici to ne mogu i njih treba prepustiti tržišnoj selekciji. Sa propašću najlošijih poduzetnika oslobađa se radna snaga i resursi za sposobnije koji se propašću slabijih mogu širiti. U tom postupku selekcije država mora osigurati brz i efikasan stečajni postupak, ali i spriječiti pojavu bilo kakvih monopola, duopola i oligopola.

Komentiraj


Za komentiranje na NoveNews morate biti prijavljeni. Prijavi se i komentiraj!

Komentari


Trenutno nema komentara! Budi prvi i komentiraj!