Utjecaj europske poljoprivredne politike na migracije i iseljavanje iz Hrvatske

Stvaranjem zajedničkog europskog tržišta sredinom dvadesetog stoljeća utvrđeno je kako je jedna od najvažnijih europskih grana poljoprivreda, te kako je iz strateških razloga potrebno osigurati razvoj poljoprivrede, prehrambene politike i ostanak ljudi u ruralnim krajevima.

Iz tih razloga nastala je Zajednička poljoprivredna politika (ZPP) jedna je od najvažnijih politika kojima upravlja Europska unija. ZPP obuhvaća skup mjera i programe koji su posvećeni subvencioniranju poljoprivrednih aktivnosti na području Europske unije. Navedenom se politikom žele osigurati racionalne i optimalne cijene poljoprivrednih proizvoda, uz prihvatljivu kvaliteta. ZPP je političko gospodarski sektor u koji Europska unija ulaže najviše sredstava.

Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju, ZPP je postala bitna i za hrvatske poljoprivrednike.

Osnovni razlozi za subvencioniranje poljoprivrede je spriječiti utjecaj brojnih nepredviđenih ekonomskih, sanitarnih i meteoroloških događaja. Poljoprivreda zahtijeva velika ljudska i financijska ulaganja, koja donose plodove mjesecima i godinama kasnije. Bez subvencija europski poljoprivrednici ne bi mogli konkurirati poljoprivrednicima iz drugih zemalja i pri tome ostvariti europski standard. Troškovi ZPP-a predstavljaju manje od 1 % svih državnih troškova svih država članica.

Poljoprivredne cijene relativno malo utječu na cijene prehrambenih proizvoda koje plaća potrošač. Cijena žitarica predstavlja tek 5 % cijene kruha. Poljoprivrednici su sve jače izloženi tržišnim fluktuacijama, pošto su se posljednjih godina računi za potrošnju energije na poljoprivrednim gospodarstvima povećali preko 200%, a cijena gnojiva za preko 150%. Istovremeno, poljoprivredne cijene prosječno su porasle za oko 50%. Sve ove fluktuacije europski seljaci preživljavaju zahvaljujući subvencijama. Zahvaljujući poticajima mnogi mali proizvođači su preživjeli, dok bi bez takve politike većina zemljišta došla u vlasništvo velikih industrijskih korporacija.

Međutim, na području prerade poljoprivrednih sirovina, u prehrambenoj industriji velike korporacije su preuzele manje konkurente, te su u mnogim područjima stvoreni prikriveni monopoli i oligopoli, osobito u manjim i ekonomski slabijim državama. Kako bi svoj prikriveni oligopolni položaj prenijele u nerazvijene države kompanije se udružuju, te na tim tržištima često nastupaju zajednički i planski sa robnim lancima, u cilju preuzimanju domaće trgovine, domaće prehrambene industrije, domaće proizvodnje poljoprivrednih sirovina i na koncu u preuzimanju vlasništva nad lokalnim zemljištima.

U realizaciji ovih strateških planova prvi korak je širenje velikih robnih lanaca u nerazvijenim državama. Uz pomoć povoljnih kredita grade se robni lanci u slabijim EU državama, te u Africi kako bi se kroz njih plasirali europski proizvodi. Kako bi se uništila domaća proizvodnja tu se pojedini proizvodi niže kvalitete prodaju vrlo često ispod cijene koštanja. Na primjer, dijelovi životinja kao što su pileće nogice, krilca vratovi, glave i drugi u Europi ne mogu prodati pa se moraju ekološki zbrinjavati, a to košta. Kako bi se ti troškovi izbjegli oni se izvoze u nerazvijene države gdje se prodaju po cijeni koja pokriva tek troškove transporta. Lokalni sitni poljoprivrednici takvim proizvodima ne mogu konkurirati pošto im sjeme i gnojivo koštaju više. Rezultat je propast malih proizvođača koji nemaju drugog izlaza nego nabaviti mali mikrokredit za ilegalni put u Europu.

I tako migracije najčešće počinju!

U nekim prehrambenim granama postupak preuzimanja lokalne konkurencije je malo složeniji i dugotrajniji korištenjem raznih vrsta dampinga.

Damping cijene su cijene koje ne pokrivaju troškove proizvodnje.

Ovakve cijene se sviđaju kupcima koji ostvaruju korist pošto kupuju jeftinu robu, ali kasnije kad sitna konkurencija propadne cijena se diže, te tada potrošači moraju plaćati daleko višu cijenu.

Damping se obično provodi na tržištu jedne "napadnute" države, te kad u toj državi konkurencija propadne cijena se diže, te kreće u osvajanje tržišta u drugoj državi.

Postoji više vrsta dampinga, a kod napada na konkurenciju u drugim državama gdje postoje ograničeni resurse najčešći je obrnuti damping.

Ovaj obrnuti damping se događa kad jače kompanije sa stranim vlasništvom svojim lokalnim dobavljačima nude cijene koje ne mogu pokriti prodajom svojih proizvoda, poput mlijeka i slično. Pri tome ostvaruju gubitak koji pokrivaju iz zaliha, ili na drugim tržištima. Strani vlasnici ovakvih poduzeća gubitke pokrivaju kreditima s niskim kamatama, ili dokapitalizacijama.

Kad u prvoj fazi dampinag mali lokalni konkurenti propadnu ovakva strana, najčešće duopolna, ili oligopolna poduzeća prelaze u drugu fazu u kojoj spuštaju cijenu dobavljačima koji više nemaju izbora, te moraju prodati svoju robu onima koji su preostali na tržištu. Pri ovome obično veći broj malih dobavljača propadne, pošto ne mogu sniziti cijenu svojih proizvoda ili usluga. Tada ih strane korporacije kupuju i organiziraju svoju proizvodnju koju u svojoj režiji često izvoze u matične države gdje ih prerađuju i gotove proizvode prodaju na svim tržištima.

Nakon što preuzmu većinu prehrambene industrije europske prehrambene kompanije Africi, a često i po južnim manjim državama EU nastoje otkupiti i zemljište kako bi sami organizirali poljoprivrednu proizvodnju upotrebom najmodernijih industrijskih metoda. Time lokalno seosko stanovništvo gubi mogućnost preživljavanja te kreću na put prema europi kako bi radili u europskom prehrambenoj, ili nekoj drugoj industriji gdje nedostaje jeftina nekvalificirana radna snaga.

Obrana od neprijateljskih stranih korporacijskih napada

U državama koje nemaju razvijene mehanizme zaštite tržišnoga natjecanja, i gdje je većinu državnih službenika i političara moguće lako korumpirati postoji izrazito monopolizirano tržište. U većini takvih država u gotovo svakoj tržišnoj djelatnosti postoje prikriveni duopoli, ili oligopoli koji koriste svoj položaj za pljačkanje kupaca.

Kako bi se povećala mogućnost zapošljavanja u ovakvim državama, te smanjilo migriranje prema Europi potrebno je javno zagovarati snažnu liberilaziciju u cilju borbe protiv prikrivenih monopola. Istovremeno, potrebo je primjenivati tajne postupke privilegiranja domaćih malih i srednjih poduzetnika koji zapošljavaju najviše ljudi. To je potrebno provoditi u svim djelatnostima od proizvodnje, prerade, transporta do prodaje. Izuzetak su samo djelatnosti koje traže visoku tehnologiju i visoku količinu znanja zaposlenih gdje je poželjan dolazak stranog kapitala i znanja.

Za zaštitu od međunarodnog dampinga potrebno je pažljivo pratiti rad svih poduzeća koja imaju strane vlasnike, kako ne bi uz pomoć financijske snage svojih vlasnika dampingom uništavali domaća poduzeća. Sva takva poduzeća svoje proizvode i usluge ne bi smjeli prodavati po cijeni koja je 10% niža od najveće cijene koju postižu na drugim tržištima. Borba protiv monopola je jedan od najvažnijih uvjeta za povećanje domaće konkurentnosti, povećanja nezaposlenosti i izlaska države iz dužničkog ropstva. Pošto se privatnici puno snažnije i upornije brane od stranih koruptivnih ponuda potrebno je privatizirati sve što ne pripada prirodnom monopolu. Privatizaciju je potrebno provesti preko burze i to u malim paketima, po tržišnim cijenama kako bi se svatko mogao natjecati za kupnju. Prodaja po povlaštenoj cijeni je loša pošto tada dionice kupuju oni koji ih nastoje što prije prodati.

Kako bi se smanjila koncentracija i monopolizacija potrebno je nova mala poduzeća poticati na stvaranje novih brendova i lokalnih proizvoda. Kako bi se održali lokalni proizvodi koji ne mogu doći do polica velikih robnih lanaca potrebno je poticati otvaranje većeg broja malih domaćih trgovina. U tom cilju najjednostavnije je male trgovine i male proizvođače čiji godišnji promet je manji od 300.000 eura osloboditi plaćanja PDV-a. Time bi proizvodi malih proizvođača koji se prodaju u malim trgovinama bili konkurentniji.

Kako bi se zadržalo stanovništvo na selu potrebno je seljacima davati subvencije, a kako to ne bi završilo na računima velikih korporacija poticaje je potrebno ograničiti na 300.000 eura godišnje, što je dovoljno za jedno domaćinstvo.

Kako bi seljaci opstali potrebno je poticati i njihovu energetsku neovisnost odobravanjem povoljnih kredita za izgradnju bioplinskih postrojenja, mini vjetro turbina i sunčanih kolektora po krovovima kuća i gospodarskih objekata.

Osim subvencija, razne koncesije i nameti moraju biti minimalni.

Stočari bi morali imati pravo uz vrlo malu koncesiju vršiti ispašu stoke na svim državnim pašnjacima, šikarama i šumama, osim u prirodnim parkovima i na parcelama sa mladim šumskim nasadima.

Kako bi se spriječila prodaja zemlje strancima potrebno je primijeniti najjednostavnije metode zaštite pošto su one i najuspješnije. Da bi se zemlja manje prodavala strancima ona treba biti skupa, a najskuplja je ona zemlja koja se nalazi u vlasništvu privatnih uspješnih lokalnih seljaka. Zbog toga svu poljoprivrednu zemlju treba prodati na licitaciji, uz dugogodišnju otplatu, a prednost bi morali imati lokalni uspješni seljaci, osobito oni koji već imaju u vlasništvu susjednu parcelu. Porez na prodaju zemlje trebao bi biti visok, a oslobođenje od tog poreza bi morali imati kupci koji su vlasnici susjedne parcele. Time bi se povećala veličina parcela, a time i konkurentnost.

Kako bi seljaci bili zaštićeni od tržišnih kolebanja potrebno je također osigurati i beskamatne kredite za nabavku mini silosa i mini hladnjača kako bi svoje proizvode mogli prodavati kada su najskuplji, a ne odmah sa polja kada su najjeftiniji.

Također su potrebni mali krediti i za male preradbene pogone, klaonice, sušionice, mlinove minimljekare i slično.

Kako bi porezna opterećenja bila manja potrebno je smanjiti troškove svih državnih institucija. Također je potrebno smanjiti troškove javnih i komunalnih poduzeća koja svojim cijenama opterećuju realni sektor. Komunalna poduzeća imaju monopolski položaj i ne konkuriraju jedni drugima, te zbog toga ne moraju brinuti za razvoj. Zbog monopola često zapošljavaju previše radne snage, a kad nemaju dovoljno sredstava jednostavno povise cijenu svojih usluga. Zbog toga njihove usluge za građane i tržišnu privredu predstavljaju često vrlo visok trošak koji znatno opterećuje konkurentnost tržišne privrede, osobito na selu. Međutim, među dobavljačima komunalnih poduzeća postoji vrlo snažna konkurencija zbog velikog novca koji raspolažu komunalna poduzeća, što predstavlja vrlo veliku priliku za korupciju. Korupciji su izložena sama komunalna poduzeća, institucije koje donose propise o komunalnim djelatnostima, osobito o prikupljanju i zbrinjavanju otpada, te institucije koje nadziru primjenu propisa. Mnogi pojedinci u ovim institucijama dobro znaju gdje je najveća prilika za uzimanje mita te sustav prilagođavaju tako da tih prilika bude što više. Oni koji proizvode kante za otpad mitom lobiraju za odvojeno prikupljanje otpada, a oni koji su vlasnici tehnologija za spaljivanje lobiraju za svoju tehnologiju. Kako bi se smanjila opasnost od uzimanja mita komunalna poduzeća bi se smjela baviti jedino prikupljanjem otpada, dok bi se preradom i zbrinjavanjem trebala baviti privatna poduzeća među kojima bi trebalo poticati snažnu konkurenciju.

Kako bi se ojačala domaća konkurencija kod javnih nabavki potrebno je preispitati sva pravila koja služe kontroli kvalitete, te ostaviti samo ona koja štite zdravlje i sigurnost potrošača, kao i energetsku štedljivost, dok sva ostala pravila i certifikate treba isključiti iz javnih nabavki državnih institucija i poduzeća pošto često služe za namještanje natječaja privilegiranim dobavljačima. Sve druge vrste mjerenja kvalitete treba prepustiti kupcima, a ne nekim certifikacijskim kućama koje samo podižu troškove proizvodnje i tako snižavaju konkurentnost domaćih proizvođača. Kako se ne bi namještali natječaji tendere treba poništiti ako se ne jave tri ponuđača koji imaju sve tražene uvjete, a kod izbora najpovoljnijeg ponuđača potrebno je izračunati koliko bi se novca vratilo u državni proračun. Ako ponuđač nudi ugradnju domaće opreme, dijelova i sirovina država će ubrati porez ne samo od tog ponuđača već i od njegovih dobavljača. Ako ponuđač nudi uvoznu opremu države će ubrati puno manji iznos poreza i doprinosa.

Razna poslovna udruženja i komore često znaju zloupotrebljavati svoj monopolski položaj u izdavanju raznih dozvola, uvjerenja i certifikata radi ostvarivanja vlastitog ekstraprofita, čime znatno smanjuju konkurentnost svojih članova i komitenata. Otežanim učlanjivanjem mladih stručnjaka u stručne komore politikom teškog ishođenja stručnih certifikata ove udruge znatno smanjuju konkurentnost pojedinih privrednih grana te je potrebno ukinuti monopol takvih gospodarskih i stručnih komora, te i među njima uvesti konkurenciju.

Pretjerano visoki zahtjevi kvalitete za pojedine industrijske grane, daleko veći od onih koje ima strana konkurencija također mogu znatno sniziti konkurentnost pojedinih domaćih privrednih grana.

Članstvo u gospodarskim komorama postepeno bi trebalo postati dobrovoljno, odnosno obavezno u jednoj komori po vlastitom izboru. Komora i udruženja bi trebalo biti više kako bi međusobno konkurirale i tako ostvarivale više kvalitetnijih usluga svojem članstvu. Svaki monopol potječe na nerad i lagodnan život bez truda te ga je potrebno suzbijati u svim segmentima društva. Umjesto jedne trebalo bi postojati mnogo sektorskih komora koje bi trebale služiti kao lobističke organizacije za promoviranje svojega članstva. Neke od komora bi mogle imati javne ovlast, s tim što bi im te ovlasti mogu biti i oduzete ako ih zloupotrebe. Industrijski i poljoprivredni proizvođači bi morali imati svoje komoru, uvoznici svoje, sitni trgovci svoje odijeljenu od robnih lanaca, bankari svoju kako bi svi mogli neovisno lobirati za svoje interese.

Kako bi se smanjio utjecaj stranih lobista potrebno je razviti domaću industriju lobiranja, a razne gospodarske komore, stručne komore i klasteri bi morali u tome sudjelovati. Ove organizacije bi dio svoga novca morale koristiti za lobiranje u korist domaće industrije, te bi također morale prikupljati informacije o potezima strane konkurencije i stranih lobista. Osim stručnog savjetovanja i usavršavanja ove organizacije bi morale biti svojevrsne gospodarske obavještane službe i lobističke grupe za pritisak. U slučajevima kad primijete kako neki političari djeluju u interesu stranih lobija morali bi o tome obavijestiti svoje članstvo, te zatražili od članstva obustavu financiranja predizbornih kampanja tih političara, bez obzira u kojoj se stranci nalaze.

I kod praćenja statističkih podataka osim praćenja pokazatelja po djelatnostima trebalo bi i unutar djelatnosti odvojeno pratiti privatne i državne privredne subjekte, monopolske i tržišne privredne subjekte, te domaće i uvozne proizvode. Svi pokazatelji se ne bi smjeli objavljivati samo sintetički u prosjeku za više djelatnosti, već bi se morali objavljivati analitički za svaku djelatnost posebno kao i zbirno u prosjeku. Od ovakvih pokazatelja gospodarstvenici bi mogli imati veliku pomoć u planiranja investicija čime bi im se i konkurentnost značajno povećala.

Konkurenciju je potrebno ojačati i u području bankarstva. Banari su poduzetnici koji se često nastoje višestruko osigurati kod odobravanja kredita, kako bi mogli kredite što skuplje prodati i kupcima koji nisu sposobni shvatiti konačnu cijenu kredita i koji dugoročno nisu platežno sposobni. Zbog ovako kratkoročne poslovne politike banaka u Hrvatskoj je veliki postotak stanovništva postao blokiran, a banke su postale rizične pošto su plaćanje osigurali nekretninama koje nemaju kome prodati.

Kako bi se povećala konkurencija među bankama potrebno je olakšati uvjete za osnivanja malih komunalnih banaka, a kontrolu treba provoditi ne samo HNB, već više raznih kontrolnih institucija među kojima također mora postojati djelomična konkurencija, kako ih velike banke ne bi mogle sve podmititi. Domaće banke su vrlo važne za tehnološki razvoj pošto one odlučuju u koje nove tehnologije će se ulagati, te tako kontroliraju tehnološki razvoj.

Također je potrebno uvesti konkurenciju kod financiranja investicija, osobito u inovativne projekte. Kod privatnog financiranja projekata investitori mogu osim uzimanja kredita sudjelovati i prodajom novoizdanih dionica koje služe za dokapitalizaciju i to treba snažno poticati. Ovo je u razvijenim državama najčešći način financiranja projekata, dok je kod nas nerazvijen najviše zbog slabe zakonske zaštite interesa sitnih dioničara koje većinski dioničari mogu varati bez straha od ozbiljne kazne.

Tek kada se većina od navedenoga uvede u praksu moguće je očekivati djelomični povratak iseljenih, te prestanak masovnog odlaska cijelih obitelji iz Hrvatske.